Laži iz filma Dine Mustafića radi veličanja Jasmina Imamovića: Bešlagić o “ružnoj” Tuzli, otkud tamo jezera?

Film “Pannonica na zrnu soli” govori o izgradnji Panonskih jezera, ili kako reče na promociji režiser Dino Mustafić, o tome kako “jedan čovjek sa svojom ekipom vjeruje u ideju koji su zacrtali”. Jedan čovjek je Jasmin Imamović, bivši gradonačelnik Tuzle, a priča koja se prodaje kroz ovaj uradak je ta da je Tuzla bila toliko ružna da su je zaobilazile čak i đačke ekskurzije, a onda se ukazao novi načelnik koji je izrodio Pannonicu i učinio da se Tuzlacima “napokon” nešto lijepo desi.

Film je prikazan samo na promociji u Cinestarovom kinu u Tuzli te još jednom na lokalnoj televiziji “RTV 7”, koja je uz udruženje “Panglas” iz Sarajeva producent filma, i od tada ga se nigdje ne može vidjeti. Ipak, kontroverzne tvrdnje koje su iznesene razbjesnile su brojne Tuzlake, koji sada žele vidjeti film, ali nemaju gdje, piše Faktor odakle prenosimo kompletan tekst.

No, krenimo redom.

Tuzla iz prošlosti

– Očekivanja su majka svih frustracija. To sam naučio puno kasnije nego što će Jasmin Imamović prvi puta postati načelnik tadašnje Općine Tuzla, grada koji je, kako je sam rekao, predugo bio, ako ne jedan od tri najružnija u Bosni i Hercegovini, onda svakako najružniji – kaže narator Emir Imamović na početku dokumentarnog filma “Pannonica na zrnu soli” (jedan od onih koji su za vrijeme J. Imamovića imali dobru apanažu i gošćenje u tuzlanskim restoranima tokom Književnih susreta – op.tl)

Drskost da se jedan grad nazove ružnim, pa čak i najružnijim, sasvim opravdano izaziva bijes svima onima koji nisu prisiljeni da vole sve što im servira nekadašnji gradonačelnik. U Tuzli, nasreću, još ima ljudi koji pamte i dalju prošlost, pa im takve priče baš i ne sjedaju dobro na želudac.

Bivši načelnik Tuzle Selim Bešlagić uskoro će napuniti 82 godine. Pamćenje ga veoma dobro služi, a njegova energija i rječitost ni danas mnogo ne zaostaju za onom u nezaboravnim danima 1992. godine, kada je oficiru JNA Tomislavu Pračeru rekao: “Neka je rat”.

Bešlagić nam odmah kaže da film o Pannonici i Jasminu Imamoviću nije gledao te da vjerovatno i neće. Ipak, pitanje da li je Tuzla bila ružan grad nije mogao prešutjeti.

– Nikada nije bilo nigdje takmičenje u tome koji je grad ružniji i nikada se nije pričalo o tome. To je, ja bih rekao, zlonamjerno ili propagandistički. Ta priča je degutantna i o njoj ne bih više pričao – kaže Bešlagić.

Da ne bi bilo da se priča o ružnoj Tuzli pominje tek tako, u filmu je to sve slikovito predstavio Majid Porobić, prvi i jedini direktor Javnog komunalnog preduzeća “Pannonica”.

– Mi smo odrasli u jednom industrijskom, rudarskom gradu. Tuzla nije bio lijep grad u to vrijeme, zaista nije bio lijep grad. Zaobilažen je sigurno od svih i od turista i od đačkih ekskurzija čak. Jednostavno, mi smo bili tihi rudarski, industrijski grad koji je spavao od 22 sata do ujutro. Zaista je taj preokret bio fascinantan u smislu da je neko smogao snage, ali i osmislio sva ta dešavanja, da jedan taj industrijski centar pretvori u jedan turistički centar, odnosno da turizam postane jedna od poluga razvoja grada – kaže u filmu Majid Porobić.

O toj slici Tuzle kao grada na margini, ružnog čak i đacima, koji su je zaobilazili, Bešlagić kaže da se radi o “floskulama za podizanje pojedinih ličnosti”.

– Ja sam u Tuzli doživljavao koncerte najvećih muzičara svijeta. Ta priča da je bio mrak zbog toga što je Tuzla bila rudarski grad, pa upravo su rudnici Tuzli davali takve mogućnosti da u nju dolaze svjetski muzičari, umjetnici i nekada svjetski cirkusi. Tuzla je bila grad u kojem se živjelo i oni koji su je voljeli to su radili iz ljubavi, a ne zato da bi se isticali i sebi podizali spomenike – kaže Bešlagić.

Pored Tuzle koja je u dokumentarnom filmu kao grad defamirana, pa redefinirana izgranjom jezera, sama ideja tog projekta predstavljena je na način koji je, najblaže rečeno, u konfliktu s faktima.

– Izgradnja Panonskih jezera jedna je od njegovih ideja realiziranih 2003. godine, kada je nastalo prvo jezero – kaže se u filmu o Jasminu Imamoviću.

Ideja o gradnji jezera u Tuzli nastala je 1999. godine na kolegiju tadašnjeg načelnika Tuzla Selima Bešlagića, u vrijeme kada je Jasmin Imamović bio sekretar Općine.

– Mi smo 1999. godine donijeli odluku da se Pinga mora srediti i angažirali smo naše ljude i Institut iz Osijeka da naprave analizu vode. Zehra Dropić kao šefica Zavoda za izgradnju dobila je zadatak da napravi idejno rješenje jezera i to je urađeno 2000. godine. Ideja za izgradnju jezera nije ničija, to je ideja Grada Tuzle, onih ljudi koji su tu radili, neki Selim Bešlagić je tada bio načelnik, a Imamović je, između ostalih, bio sekretar. Jasmin Imamović je ideju jezera pretvorio u realnost, a ideju da voda u jezerima bude slana je posebna priča – priča Bešlagić za Faktor.

Dakle, idejno rješenje za prvo jezero u kojem je trebala biti slatka voda urađeno je 2000. godine, a Jasmin Imamović je postao načelnik 2001. godine. O ovome se u dokumentarnom filmu ne govori, kao ni o čovjeku koji je predložio da u jezeru umjesto slatke bude slana voda.

Ideja o slanici

Nedim Hrustanbegović, danas je penzioner, a penziju je zaradio u nekadašnjoj Radio “Tuzli”. Kao novinar pratio je rad načelnika i Općinskog vijeća i on potvrđuje da je Zavod za izgradnju na čelu sa arhitekticom Zehrom Dropić projektirao prvo jezero nakon naloga s Kolegija Selima Bešlagića.

– Po projektu Zavoda za izgradnju to je trebalo biti jezero sa slatkom vodom, šetnicom, labudovima i patkama. Sjećam se da sam u velikom parku u gradu, sreo Jasmina Imamovića, on je već bio načelnik. Rekao mi je tada: “Evo Nedo, nema više one deponije, bit će jezero, Zehra i ovi iz Zavoda su isprojektovali”. Ispričao mi je kako će to biti uređeno i ja mu kažem: “Zar niko nije razmišljao o slanici, ona se prosipa u Jalu kroz cijevi, a može se ta slanica dovesti do jezera i da bude kupalište” – kaže Hrustanbegović za Faktor.

Dodaje da mu je Imamović rekao da su već naručili cijevi i pumpe, ali da želi da provjeri može li se uraditi nešto vezano za slanu vodu.

– Rekao mi je da dođem za dva dana kod njega u kancelariju i tada mi kaže: “Nedo prava stvar, kako si se toga sjetio”. A ja se sjećam da smo na Banji, gdje su sada teniski tereni, imali bazen sa slanom vodom, koji je postojao još prije Drugog svjetskog rata. Dva-tri dana nakon tog sastanka u Općini, zove me Jasmin i kaže: “Nedo bit će slano jezero” – priča Hrustanbegović.

Kaže da je to ostalo u sjećanju kolega novinara, koji su s vremena na vrijeme znali priupitati o anegdoti sa slanim jezerom, ali je ona zvanično izbrisana iz tuzlanske historije, a kao potvrda toga je i film “Pannonica na zrnu soli”.

Na otvaranju prvog jezera u Tuzli nastupio je Željko Bebek, a Jasmin Imamović je lično izabrao dvije pjesme koje će bivši pjevač Bijelog dugmeta otpjevati.

– “Šta bi dao da si na mom mjestu” radi ovih što su negirali projekat, ali i “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”, jer to je nastalo iz ljubavi i iz unutarnje potrebe i ljubavi prema Tuzli i prema dobrim ljudima Tuzle da se i njima nešto, napokon, baš onako istinski, lijepo desi – ispričao je Jasmin Imamović u dokumentarnom filmu.

Dodajmo da ovo nije prva saradnja Imamovića i režisera Mustafića, koji je 2022. godine režirao predstavu “Ljetopis o kralju Tvrtku” po istoimenom romanu Jasmina Imamovića. Nakon premijere u sarajevskom Bosanskom kulturnom centru, predstava je odigrana na Panonskim jezerima, o kojima je Mustafić godina dana kasnije snimio dokumentarac, čija cijena na promociji nije otkrivena (u stvari, koliko je plaćena ova propagandistička laž radi glorifikacije bivšeg načelnika J. Imamovića – op.tl)

– Tuzla iz koje sam otišao i Tuzla u koju povremeno dolazim, dijele isto ime, geografsku širinu i dužinu, poznate ulice i ljude, ali opet to više nije onaj grad. Nije grad centra u ruševinama i močvare pored njega, grad bez trgova i jedne od najprestižnijih književnih nagrada na ovim prostorima, grad bez ozbiljnog pozorišnog repertoara i grad sa oko dva hotela. U jesen 1996. godine sam otišao s uvjerenjem da se nikada neću vratiti da živim u Tuzlu. Svakog od proteklih barem 13 ljeta znam da, ako se ikada odlučim vratiti u Bosnu i Hercegovinu, mogu vratiti samo u Tuzlu – zaključuje na kraju filma narator Emir Imamović, valjda da nas podsjeti iz kakvog smo mraka izašli na svjetlo. (J. Bojić, Faktor)