Srodili smo se sa smrti.
Živimo je od marta 2020. Svedena je na statistiku. Broj zaraženih, broj umrlih… jedini su brojevi o kojima slušamo. Ne znam kada sam posljednji put čula informaciju o broju rođenih beba. Nadam se da ih još uvijek saopštavaju ujutro. Jutarnje programe ne stižem gledati. Ne znam zbog čega misle da ta informacija ne bi bila korisna i u ovim popodnevnim i večernjim koje gledam.
Osim što je čovjek ostao bez dostojanstva i dok živi i kad umire, od smrti smo napravili spektakl. Ona je besramno estradizirana.
„Zanijemićete od riječi kojima se supruga oprostila od N. N. pokojnika“, neki su od naslova kojim nas zlostavljaju, a na mjestu supruge može biti brat, sestra, dijete, djevojka, momak, otac, prijateljica… Pitam se šta je toliko neobično u boli koju ljudi pretoče u riječi nakon što ostanu bez voljenih, šta je toliko intrigantno u tuzi pa zaslužuje tematiziranje u žutilu… Nerijetko nakon smrti pronalaze nerođenu djecu umrlog, žene iz nekih brakova prije jedinog zvaničnog. Meksička sapunica se odvija nad odrom pokojnika. Ove se „informacije“ najčešće kreiraju u Srbiji, jer je veća scena „ponudila“ i više smrti javnih ličnosti. Mi smo zauzeti ratom pa svakako nemamo vremena za pretjerano plasiranje tabloidnih sadržaja. Mi eventualno možemo da prognoziramo ko bi bio na čelu umjetničke čete, piše Ljevak na portalu Prometej.ba.
Ispod informacija o smrti ljudi koji su preminuli od posljedica COVID-a ili neovisno o njemu vode se takođe ratovi, u tom slučaju na temu jesu li bili vakcinisani ili ne, kojom vakcinom, koliko puta… Što je pokojnik viđeniji, to će se više truditi da nas uvjere kako mu je „puklo srce“ od posljedica imunizacije.
Pogledala sam dio video intervjua sa sinom poznate osobe koja je preminula. Novinar mu ozbiljnošću kontrolora leta postavlja pitanja kako se osjećao kad je saznao da mu je majka umrla. Pokušavam da zamislim kako izgleda tačno trenutak u kojem doneseš odluku da radiš tu vrstu intervjua, saopštiš je uredniku_ci, nazoveš sagovornika s tim prijedlogom, i on nekim čudom pristane, jer je slab i ranjiv, a posljednje što bismo trebali je za koji lajk više koristiti ranjivost drugih.
Svašta radimo i vidimo u ovom teškom dobu koje bi nas trebalo podsjećati na vlastitu konačnost, a ta spoznaja korigovati naše postupke u svim segmentima.
Ali dugo je do korektiva i u tom smislu nikakve sreće u ovoj nesreći nismo imali.
Svašta radimo, i što treba i što ne treba različitim povodima, ali i takvi kakvi jesmo i u ovoj sveopštoj naviknutosti na smrt zanijemimo kada umre dijete, posebno kada je riječ o smrti kao posljedici rutinske operacije, nečemu što je tek trebala biti mala stanka između svakodnevnih aktivnosti dvopiogodišnjakinje koja se iz Sarajeva nije vratila kući. Za čiju će sreću odrastanja vječno biti uskraćeni njeni najbliži.
I sve što se dogodilo djevojčici mi znamo da nije neočekivano u Bosni i Hercegovini. Pa nismo li prije više od godinu i po grozničavo dezinfikovali kompletan život samo da bismo zdravstveni sistem sačuvali od samih sebe.
Nije nam se morala dogoditi ovakva tragedija da bismo znali kako egzodus iz Kliničkog centra podrazumijeva prebukiranost privatnih poliklinika, zasićenost kapaciteta i često nezasitnost njihovih vlasnika. Posljednjih godina nerijetko je jedina razlika između privatnog i javnog zdravstva podrazumijevala razliku u enterijeru.
I nismo li vlastitim nečinjenjem, strahom i umorom od života doprinijeli svemu ovome. Jesmo li baš svaki put vjerovali kako je liječnička plata jedina naknada koja im je potrebna.
Nismo li i sami išli na privatne preglede kod ljekara koji rade u javnom zdravstvu, to nam je čak postalo i „legalan“ oblik mita, ne osjećate se kao da učestvujete u korupciji, plaćate uslugu koju biste mogli dobiti na drugom mjestu za novac koji ste već plaćajući zdravstveno osiguranje izdvojili, ali ne nosite bombonijeru i u nju zagurane novčanice.
Kolikim smo liječničkim propustima progledali kroz prste ili ih prećutali iz različitih strahova.
Moj se zvao – ljekar s propustom radi u istoj poliklinici kao i liječnica čija mi je specijalnost važnija i koja me godinama uspješno liječi.
A za dlaku sam izbjegla operaciju ničega u privatnoj poliklinici. Pred zakazivanje termina operacije pokvario se uređaj, nisu znali prognozirati vrijeme popravke. Otišla sam u drugu ordinaciju, nalazi su ponovljeni, nikakvih naznaka koje bi upućivale na operativni zahvat nije bilo.
Zašto nisam svakako potražila drugo mišljenje, zato što ponekad jedva stižemo otići po prvo.
Ako nam uz sve što živimo smrt djevojčice od dvije i po godine nije dovoljan razlog da prestanemo sa ovom kolektivnom letargijom i uvjerenosti da ništa ne možemo učiniti, onda stvarno ne znam šta još treba da se dogodi i ko ima pravo to da čeka.
Nadam se da su ovakvi tragični primjeri opomena i onima koji zdušno zagovaraju partnerstvo privatnog i javnog u svim segmentima, a u zdravstvu posebno.
Javno zdravstvo sa ispoštovanim protokolima liječenja uz povratak povjerenja u struku jedini je način vraćanja sa ove stranputice, a kada bismo pospremili dio javašluka koji se naslagao u zdravstvu, stvari bi po inerciji krenule da se pospremaju u drugim oblastima.
Evo tužilaštvo i sudstvo svoju efikasnost mogu demonstrirati na ovom užasnom primjeru umrlog djeteta.
„Šutimo na dnu bazena nemoći. Onda ona ustaje i otvara vratašca ormara iz kojeg vadi čisti, mali ručnik. Nosi ga pod vodu i dugo namače. Čeka da dođe topla, tako da pritisak na moje lice ne bude hladan i neugodan. Lagano mi trlja čelo, oči, prislanja uz obraze, usne, pusti mi kap vode u usta. Zahvalna sam joj, ljudi bi se zapravo trebali dijeliti na dvije razlikovne skupine na svijetu, dvije koje nadilaze sve ostale, etničke, religijske, rodne: na one koji misle da je nepokretnim svejedno što im istim ručnikom brišeš lice i guzicu i one koji shvaćaju da u tom komadiću tkanine leži srž ljudskog dostojanstva“, napisala je Ivana Bodrožić u veličanstvenoj knjizi „Sinovi, kćeri“ pišući u prvom dijelu romana iz perspektive nepokretne osobe koja se nalazi u ustanovi za palijativnu skrb.
Jedna doktorica prema potpuno nemoćnoj pacijentici ponaša se potpuno drugačije nego što ostatak osoblja prakticira.
Takvi, vjerujem, postoje i u našoj stvarnosti. Bilo bi dobro da im pomognemo. Zbog dobrobiti zdravlja i povratka izgubljenog dostojanstva i digniteta profesije. (Piše: Kristina Ljevak, Prometej.ba)