Video pozivi nam pomažu da zadržimo posao i kontakt s drugima. Ali zbog čega je toliko naporno – i kako možemo da smanjimo “zamor od Zuma“?
Otkako je počela pandemija Covida-19 služimo se video pozivima više nego ikad prije – i mnoge od nas to isrpljuje.
Ali šta je tačno to što nas umara?
BBC je zatražio stručno mišljenje od Đanpjera Petriljerija, vanrednog profesora u poslovnoj školi Insijad, koji istražuje održivo učenje i razvoj na radnom mjestu, i Marise Šafler, vanredne profesorke na univerzitetu Klemson, koja proučava dobro stanje na radnom mestu i efikasnost timskog rada.
Jesu li video pozivi teži? Po čemu se razlikuju od razgovora uživo?
Razgovor putem video poziva zahtijeva veću usredsređenost od razgovora uživo, tvrdi Petriljeri.
Kod video poziva se više naprežemo kako bismo procesuirali neverbalne znakove, poput izraza lica, tona i boje glasa, kao i govora tijela, a dodatno obraćanje pažnje na sve to oduzima mnogo energije.
“Naši umovi su zajedno, ali naša tijela osjećaju da nismo.
“Taj raskorak, zbog kog se javljaju suprotstavljena osjećanja, iznuruje. Ne možete se osjećati prirodno u toku razgovora”, tvrdi on.
Zbog pauza od jedne ili dvije sekunde tokom telefonskih poziva ili u konferencijskim sistemima ljudi su sagovornike smatrali manje prijateljski nastrojenim ili usredsređenim.
Dodatni izazov predstavlja tišina.
“Tišina stvara prirodan ritam u razgovoru uživo. Međutim, kada ona nastupi tokom video poziva, tehnologija će početi da vas brine.”
A i ljudima tada postaje neprijatno.
Pogledajte video: Pandemija već utiče na to kako radimo…
Istraživanje njemačkih naučnika iz 2014. godine ukazalo je na to da nas pauze tokom telefonskih poziva ili konferencijskih sistema navode da o drugima gradimo negativan stav.
Tome, prema Marisi Šafler, treba dodati i to da smo, ako se fizički nađemo pred kamerom, veoma svjesni da nas neko posmatra.
“Kada ste na video konferenciji, znate da vas svi gledaju; na pozornici ste, te otuda društveni pritisak i osjećanje da treba da nastupite.
“Osjećanje da je potrebno da iznesete ulogu uništava nerve i veoma je stresno.
“Takođe je veoma teško ne gledati u svoje lice, ako možete da se vidite na ekranu, i ne biti svjestan toga kako se ponašate pred kamerom.”
Kako trenutne okolnosti doprinose tome?
Iako video pozivi unose dodatni stres, zamor od Zuma ne može se pripisati samo njima. Naše trenutne okolnosti – bilo da je riječ o izolaciji, karantinu, radu od kuće ili nečem drugom – daju doprinos.
Petriljeri smatra da dodatni faktor može biti osjećanje da smo prisiljeni na takve razgovore.
“Video poziv nas podsjeća na ljude koje smo privremeno izgubili. Nemir koji osetite svaki put kad nekog vidite onlajn, recimo, vaše kolege, podsjeća vas da bi zapravo trebalo da budete svi zajedno, na radnom mjestu”, kaže on.
“Zaključujem slijedeće: svi smo mi iscrpljeni, nije važno je li riječ o introvertnima ili ekstrovertnima. Svima nama se tokom pandemije narušava bliski kontekst.”
Pogledajte video: Ako vam je dosadno na Zum sastancima pozovite njega
Osim toga, ranije međusobno razdvojeni segmenti naših života – posao, prijatelji, porodica – sada se svi odvijaju na istom mjestu.
Teorija samopoimanja podrazumijeva da pojedinci imaju razne aspekte – društvene uloge, veze, aktivnosti i ciljeve podređene kontekstu – i ta raznolikost nam čini dobro, tvrdi Petriljeri.
Kada se ti aspekti umanje, postajemo podložniji negativnim osjećanjima.
“Većina naših društvenih uloga odvija se na različitim mestima, ali sada se kontekst izgubio”, kaže on.
“Zamislite da uđete u bar u kom ćete istovremeno pričati sa svojim profesorima, sresti se s roditeljima ili se naći s nekim na ljubavnom sastanku. Uvrnuto, zar ne? E to je ono što mi sada radimo”.
“Osuđeni smo na sopstveni prostor, u okviru krize koja izuzetno lako uzrokuje anksioznost, i jedini prostor za interakciju je ekran kompjutera”.
Šafler kaže da bi odsustvo vremena koje ne provodimo pred kompjuterom, nakon što smo završili s poslom i porodičnim obavezama, moglo dodatno da nas umara, pošto neki ljudi sebi nameću dodatne obaveze, zabrinuti zbog stanja u privredi, prinudnih odmora i gubitka posla.
“Prisutno je pojačano osjećanje da u ovoj situaciji moramo da ostvarimo vrhunski učinak… Neki od nas daju previše od sebe kako bi osigurali posao.”
Ali zar ne bi trebalo da me opušta kada, na primjer, preko Zuma razgovaram s prijateljima?
Mnogi od nas sada prvi put komuniciraju u velikim grupama, bilo da pripremaju ili jedu virtualni nedjeljni ručak, ćaskaju s kolegama sa fakulteta ili priređuju rođendansku zabavu za prijatelja.
Ako bi takav poziv trebalo da nas zabavlja, zašto je onda često zamoran?
Prema Marisi Šafler, to dijelom zavisi od toga da li ste se grupi pridružili zato što to želite ili zato što ste osjetili obavezu – kao, recimo, prilikom virtualnog izlaska sa kolegama s posla.
Ako to posmatrate kao obavezu, onda ćete duže biti “uključeni”, umjesto da napravite pauzu.
Pravo ćaskanje s prijateljem djelovaće drugarskije i u razgovoru u kom ćete se ponašati prirodno osjetićete manji “zamor od Zuma
Veliki grupni pozivi posebno djeluju kao predstave, upozorava Petriljeri.
“Ljudi vole da gledaju televiziju zato što im tada misli odlutaju – ali grupni video poziv “je kao da gledate u televizor, a televizor gleda u vas”.
Veliki grupni pozivi, takođe, mogu da depersonalizuju, dodaje on, pošto se vaša moć kao individue umanjuje.
I uprkos tome kako se reklamiraju, često ne djeluju kao odmor.
“Nije važno da li ćete to nazvati virtualnim izlaskom, to je zapravo sastanak, pošto smo mahom navikli da se njima služimo u poslovne svrhe”, ističe Đanpjero Petriljeri.
Pogledajte video: Izgaranje tokom rada od kuće
Kako, onda, da otklonimo zamor od Zuma?
Oba stručnjaka preporučuju da se video pozivi svedu na one neophodne.
Valjalo bi da uključivanje kamere bude stvar izbora, te bi, uopšte uzevši, trebalo prihvatiti da kamere ne moraju biti stalno uključene tokom svakog sastanka.
Takođe, možda ćete postati usredsređeniji ako ekran sklonite ustranu, umjesto da gledate pravo u njega, a to je posebno slučaj tokom grupnih sastanaka, tvrdi Petriljeri.
Tako će vam se činiti da se nalazite u susednoj sobi, pa ćete se, možda, manje umarati.
U nekim slučajevima vrijedi razmisliti i da li su video pozivi zaista najefikasniji izbor.
Pogledajte video: Čovjek koji radi za računarom hodajući
Kada je reč o poslu, Šafler predlaže da bi dijeljenje dokumenata sa jasnim napomenama moglo biti prikladnije, pošto bi se izbjeglo zatrpavanje informacijama.
Ona takođe sugeriše da tokom sastanaka prvo malo proćaskate prije nego što navalite na posao.
“Odvojite malo vremena da priupitate druge za zdravlje”, napominje ona.
“Tako ćemo ostati u kontaktu sa svijetom i održati povjerenje, pa i smanjiti količinu zamora i brige.”
Osmišljavanje perioda tranzicije između video sastanaka takođe može da nas okrijepi – probajte sa istezanjem, popijte nešto ili napravite nekoliko vježbi, kažu naši stručnjaci.
Ograničenja i periodi tranzicije su važni: moramo da stvorimo tampone koji nam omogućuju da jedan identitet ostavimo po strani i posegnemo za drugim, dok se krećemo između naših poslovnih i privatnih persona.
I možda, tvrdi Petriljeri, treba da posegnete za starim metodama ako želite da ostvarite dublji kontakt.
“Napišite drugima pismo, umjesto da se s njima sretnete preko Zuma. Recite im da vam je iskreno stalo do njih.” (Izvor: BBC – ZP)