Jutros sam se probudila u Trećem svjetskom ratu.
Ovo nije metafora. Nije ni hiperbola. Izrael i Amerika su napali Iran, Iran uzvraća, a regionalni rat koji arhitekte haosa godinama spremaju konačno je eksplodirao. Nebo nad Bliskim Istokom gori.
A najčudniji, najmučniji dio svega toga? Obična je subota. I dalje moraš ustati. I dalje moraš pristaviti vodu za kafu.
Provela sam jutro u tišini svog doma u Tuzli, javljajući se ljudima u različitim vremenskim zonama. Htjela sam vidjeti kako čovječanstvo reaguje na ivici provalije.
Ono što sam našla nije bila ujedinjena, globalna panika. Našla sam tri potpuno različite nijanse slomljenog svijeta.
Evo kako apokalipsa izgleda, zavisno od toga gdje tačno stojiš.
1. Ožiljci preživljavanja (Bosna i Hercegovina)
Jutros sam razgovarala s ljudima ovdje kod nas. Spomenula sam vijesti, rakete, neosporivu eskalaciju u globalni sukob.
Odgovor je bio kolektivno slijeganje ramenima.
Ta hladnoća je jeziva, ali morate razumjeti anatomiju bosanske apatije. Nije da su ljudi ovdje bezosjećajni ili ignoranti. Radi se o tome da su naši nervni sistemi pregorjeli još prije trideset godina. Mi smo društvo duhova koje je svoju apokalipsu već preživjelo.
Kada gledate kako vaši gradovi gore dok svijet drži sastanke i piše beskorisne rezolucije, vaša empatija za sljedeću globalnu krizu dobije tvrdu, neprobojnu kožu.
Svijet nije stao zbog nas. Nije stao zbog snajpera ni masovnih grobnica. Pa zašto bismo mi sada prekinuli našu subotnju kafu?
To je hladna, klinička ravnodušnost, ali to je naš mehanizam preživljavanja. Jednostavno više nemamo kapaciteta za svijet koji ga nikada nije imao za nas.
2. Užas izdaje (Jordan)
Poslala sam poruku prijateljici u Jordanu. Ona nije apatična, ona je prestravljena. Ali njen užas ima specifičan, mučan okus, jer je ona Palestinka.
Sjedi u svom domu u Amanu i sluša kako se nebo cijepa. Gleda presretanje raketa. Ali psihološko mučenje njene stvarnosti je sljedeće: ona gleda kako zemlja u kojoj živi presreće projektile da bi spasila Izrael.
Pokušajte shvatiti kognitivnu disonancu tog užasa. Provela je cijeli život, a posebno posljednjih nekoliko godina, gledajući apsolutni, uživo prenošeni pokolj svog naroda. Gledala je kako se njena domovina pretvara u groblje. A jutros mora gledati pogledati gore i vidjeti kako arapsko nebo služi kao “Željezna kupola” za istu onu državu koja briše njenu krvnu liniju.
Ona se ne boji samo gelera koji padaju. Zarobljena je u užasu apsolutne geopolitičke izdaje. Gleda kako se svjetska mašinerija lomi da zaštiti zločince, dok se od žrtava očekuje da mirno sjede pod varnicama.
3. Pepeo (Zaljev)
Na kraju sam se javila prijatelju iz Gaze koji trenutno živi u egzilu u jednoj od zaljevskih zemalja. Htjela sam provjeriti kako je. Htjela sam znati kako on procesuira ovu masovnu odmazdu, ovu prekretnicu u ratu koji mu je progutao život.
Njegov odgovor je bio jedina zaista iskrena stvar koju sam danas čula
“Ne zanima me,” napisao mi je. “Ne zanima me šta će se desiti s ovim zlim svijetom nakon što su mi uništili grad i pobili moj narod.”
Dugo sam gledala u tu poruku. Slomila je ono malo srca što mi je ostalo danas, jer je to apsolutna, neporeciva istina.
Kako da prijetite smakom svijeta čovjeku čiji je svijet završio pod ruševinama Gaze? Kako da tražite od njega da brine o kolapsu globalnog poretka kada je taj isti poredak finansirao, opravdao i uživo prenosio uništenje njegovog naselja, njegove porodice i njegove istorije?
Zašto bi ga bilo briga ako svijet gori? On već živi u pepelu.
Razbijena stvarnost
Ovako ustvari izgleda Treći svjetski rat. Ne kao holivudski film u kojem se čovječanstvo iznenada ujedini, gledajući u nebo u zajedničkom užasu.
Sve je fragmentirano. To je usamljeni, izolovani pad. To je Bosanac koji pije kafu jer je previše iscrpljen da bi paničio. To je Palestinka u Jordanu koja drhti pod nebom političke izdaje. I to je čovjek iz Gaze u egzilu, koji gleda kako se vatra širi mapom i ne osjeća apsolutno ništa, jer mu je vatra već odnijela sve što je ikada imao.
Svijet se danas ne završava. Ali svi mi završavamo na svoj, privatni način. (Piše: Amra Ribić Zabuš, kolumnistica)