Za osamnaest spaljenih staraca dobili smo četiri dana tišine. To je bila tarifa za masovnu grobnicu u instituciji koja je trebala biti dom.
Za dječaka kojeg je samljeo sistem na šinama u centru Sarajeva, i za djevojčicu čija je budućnost amputirana u sekundi, dobili smo jedan dan.
To je ta matematika smrti u Bosni i Hercegovini. To je kursna lista po kojoj naši životi vrijede tačno onoliko koliko procijeni PR služba stranke tog jutra. Ako je tragedija prevelika da se sakrije, daju nam zastave na pola koplja. Ako se može svesti na “nesretan slučaj”, daju nam saopštenje i nastave sa ručkom.
Opet gledamo istu predstavu, samo je scenografija drugačija. U Domu penzionera, krivac je prvo bio kabl. Mrtva stvar koja se ne može braniti. Onda je kriv bio štićenik koji je pušio. Mrtav čovjek koji ne može svjedočiti. Savršeni zločinci za sistem koji ne želi odgovarati.
Sada, u centru glavnog grada, kriv je vozač.
Naravno da je kriv vozač. Neće valjda biti kriv direktor koji je potpisao sigurnost krntija koje su odavno trebale biti pretopljene u staro željezo. Neće valjda biti kriv ministar koji se slikao pored tih istih tramvaja kao da otvara svemirski program, a ne pokretne mrtvačke sanduke.
U ovoj zemlji, odgovornost je kao voda, uvijek teče nizbrdo. Ona se nikada ne penje do kabineta. Ona se zaustavlja na portiru, na čistačici, na vozaču, na onom nesretniku koji za minimalac drži glavu u torbi dok “oni gore” potpisuju ugovore teške milione.
Najstrašnije od svega nije sama nesreća. Najstrašnije je što smo navikli.
Navikli smo da su pedofili u uniformama zaštićena vrsta. Navikli smo da je žena kriva što je ubijena, jer je “izazivala” ili “trpila”. Navikli smo da su djevojčice koje podvode “problematične”, jer su rođene u porodicama koje je ovaj isti sistem uništio.
I sada se navikavamo da nas tramvaji ubijaju na stanicama.
Tri mjeseca nakon što smo brojali ugljenisana tijela staraca, dva žrtvena jagnjeta se i dalje povlače po sudovima. Odredit će im pritvor, ili neće. Imaju vremena. Advokati će se nagoditi, vještaci će napisati ono što se od njih traži, a javnost će dobiti novu kost da glođe.
Njima gore smeta što mi i dalje pričamo. Njima je taj dan žalosti mjera naše dozvoljene tuge. “Eto vam dan, isplačite se, i sutra nazad na posao da nam punite budžet.”
Njima treba da prihvatimo da je smrt kod nas prirodna pojava, kao kiša ili snijeg. Da je normalno da te ubije tramvaj dok ideš u školu. Da je normalno da izgoriš u domu jer je neko uzeo procenat na protivpožarnoj zaštiti.
Ali mi se ne sjećamo samo onih koji su otišli. Mi pamtimo one koji su ih tamo poslali.
Živimo u zemlji gdje je vozač uvijek kriv, a stranka nikad. Gdje je dijete krivo jer se našlo na putu “neizbježnog kvara”. Gdje je žena kriva jer je živa.
Ja više ne vjerujem u njihovu “žalost”. Ja vjerujem samo u bijes koji ne dopušta da ovi slučajevi postanu samo još jedna fusnota u izvještaju koji niko neće pročitati. Jer ako zašutimo sada, sljedeći “kvar” čeka baš nas, ili nekoga koga volimo. A tada nam ni stotinu dana žalosti neće biti dovolino.
(Piše: Amra Ribić Zabuš, kolumnistica