Šutjela sam devet dana jer sam bila na straži.
Nisam čuvala granicu, ni kuću, ni papire. Čuvala sam sopstveno srce. Nisam imala riječi jer je jezik kojim su me učili, jezik „ljudskih prava“, „pravde“ i „sjećanja“, postao beskoristan. Zamijenio ga je jezik turističkih brošura.
Dok sam ja šutjela, na sajmu turizma u Beogradu promovisan je „Rehabilitacioni centar Vilina Vlas“.
Za one koji ne znaju, Vilina Vlas nije samo hotel. To je 1992. godine bio logor za silovanje. Bila je to fabrika sistematske agonije u kojoj je najmanje 200 Bosanskih žena i djevojčica držano kao ratni plijen. To je mjesto gdje su zidovi upili krike uništenja toliko intimnog da se ne može opisati. Neke su skakale s balkona kako bi pobjegle od „rehabilitacije“ koju su nudili paravojnici Milana Lukića.
Danas je to wellness destinacija. Tamo možete dobiti masažu. Možete se natapati u termalnim vodama. Možete spavati u sobama u kojima su krici utihnuli samo zato što su žrtve ostale bez daha.
Ovo je „normalizacija“ 2026. godine. Ovo je biološki kvar koji je postao stvarnost.
Hamam u Aušvicu
Kada sam vidjela vijesti sa sajma, prva misao mi je bila: Zašto stati na tome? Ako smo došli do tačke u kojoj je logor za silovanje „spa centar“, onda je naša logika zvanično terminalno bolesna. Po tom standardu, trebali bismo graditi hamame u gasnim komorama Aušvica. Trebali bismo postavljati infinity bazene s pet zvjezdica na poljima smrti u Kambodži. Trebali bismo prodavati „detox tretmane“ u srebreničkim podrumima.
Na kraju krajeva, voda je topla. Vazduh je svjež. Krajolik je „divan“.
To je ono što se desi kada društvo odluči da je „nastaviti dalje“ zapravo roba. Mi ne nastavljamo dalje od prošlosti, mi je betoniramo kliničkom, antiseptičkom efikasnošću investitora. Govorimo preživjelima da je njihova trauma ruglo koje šteti lokalnoj ekonomiji.
Od Višegrada do „Trump Rivijere“
Ovo nije samo lokalna, bosanska bolest. Ovo je globalni nacrt.
Pogledajte Gazu. Prašina se još nije slegla na masovnim grobnicama djece, a lešinari već pričaju o „potencijalu obale“. Gledaju ruševine jedne civilizacije i vide „Trump Rivijeru“. Gledaju pijesak natopljen krvlju i računaju cijenu po kvadratnom metru.
Logika je ista: Žrtva je privremena smetnja. Zločin je „tehnička poteškoća“. Nekretnina je jedina stvar koja je vječna.
Žele pretvoriti svijet u niz besprijekornih odmarališta izgrađenih na grobljima. Žele da budemo „turisti“ u svijetu u kojem je svaki lijep pogled zapravo potisnuto sjećanje.
Psihopatija nevidljivog zla
Najstrašniji dio nije sam logor, već onaj čovjek na sajmu sa akreditacijom oko vrata. Nasmijana žena koja dijeli letke o „ljekovitim vodama“. Fotograf koji hvata ta nasmijana lica. Ti ljudi nisu monstrumi u holivudskom smislu. Oni su „profesionalci“. Oni samo rade svoj posao.
To je to nevidljivo, uglađeno zlo modernog doba. Više ne izgleda kao tenk, izgleda kao targetirani oglas. Ne zvuči kao pucanj, zvuči kao marketinški plan za „održivost“ i „wellness“.
Oni prodaju brisanje ljudske duše kao turistički aranžman.
Na straži
Šutjela sam jer sam shvatila da ako prihvatim ovu logiku, ako prestanem biti užasnuta idejom spa centra u logoru za silovanje, onda sam već mrtva.
Čuvanje mog srca nije čin slabosti, to je čin sabotaže. Odbijam biti „dobro prilagođen“ građanin svijeta koji gradi resorte na grobovima. Odbijam pronaći „sredinu“ između sjećanja preživjelih i udobnosti turista.
Ako prihvatimo Vilinu Vlas kao spa, prihvatamo da ne postoji zločin koji je prevelik da bi se sanirao budžetom za „wellness“. Prihvatamo da psihopate nisu samo dobile rat, već su dobile i budućnost.
Ostajem na straži. Radije ću sjediti u tišini još devet dana, ili devet godina, nego što ću to ikada nazvati „turizmom“. Jer onog trenutka kada prestaneš vidjeti krv kroz svježu farbu, izgubio si jedinu stvar koju je vrijedilo čuvati.
(Piše: Amra Ribić Zabuš, kolumnistica)