Nova tragedija u ovom nesretnom gradu.
Sinoć je u Domu penzionera u Tuzli izbio požar. Jedanaest starih života nestalo je u plamenu, desetine su povrijeđene. Požar je počeo na zadnjem spratu, tamo gdje su smješteni najteži slučajevi, nepokretni, oboljeli od karcinoma. Tamo gdje su ljudi potpuno prepušteni drugima.
Kako je moguće da najranjiviji budu tako izolovani? Kako je moguće da u ovoj zemlji išta funkcioniše osim zla?
Podvode se djeca. Pale se starci. I sve prolazi. I opet će se tražiti krivci među onima koji su najmanje mogli uraditi.
Gospodin direktor je podnio ostavku iz “moralnih razloga” , ali ne onda kada je trebalo, kad se godinama upozoravalo na stanje u domu. Gdje je bio taj njegov „moral“ dok su upozorenja gomilala? Gdje su bili inspektori koji šute? Gdje su bile agencije koje su dobile prijave i zatvorile oči? Gdje su bili političari koji su primali izvještaje, penjali se po funkcijama i zatim šutjeli? Odgovor je uvijek isti: na pravom mjestu da štite sistem koji im daje privilegije.
Kompletan državni aparat, pokazao je da je manje servis za ljudske živote, a više mehanizam za održavanje vlastite bezbjednosti i profita.
Ne zavaravajmo se: ovo nije samo loše upravljanje. Ovo je kriminal organizovan kroz institucije. Kada sistem proizvodi uslove u kojima stare, nemoćne i bolesne osobe sagorijevaju, i kad ti isti organi na kraju podnose „ostavke iz moralnih razloga“ umjesto da odgovaraju pred sudom, to nije greška koju popravimo kozmetičkim kadrovskim izmjenama. To je zločin koji traži račun.
I svi znate.
I svi smo znali.
I pustili smo ih da izgore.
Ova zemlja nema institucije. Ima mašinu koji melje žive i mrtve jednako ravnodušno.
Neka nam nikad ne oproste te stare, mudre glave koje smo pustili da izgore u tišini jedne noći.
(Piše: Amra Ribić Zabuš, kolumnistica)