(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
U vremenu strahovladajuće koruptivne hobotnice i birokratizacije vladavine zločina, komercijalizacije akademskih diploma (puno diploma, a nimalo znanja) i stvaranje bez identitetskog kulturnog prostora nemogućnošću izdavanja knjiga prestankom rada Nacionalne biblioteke BiH u Sarajevu, dolazak jelena na Majevicu aktivitetom lovačkih udruga, predstavlja vrhunski ekološko kulturni događaj. U svakom slučaju povjesni čin revitalizacije lovnog ekosistema Bosne i Hercegovine.
Naš etnograf M. Filipović bilježi da su početkom sedme decenije prošlog stoljeća preko zaleđene rijeke Save iz Spačvanskih šuma prešli jeleni na sjeverne obronke Majevice. U svom biotopskom kretanju jedno krdo došlo je na šumski plato „Površnice“ iznad Gornje Tuzle. Nisu dočekali ni kraj decenije, nestali su uglavnom nebrigom i krivolovom.
Ove plemenita vrsta svojom estetskom reminiscencijom ne ukrašava naše prostore već više stoljeća. Nekada je Bosna i Hercegovina bila naseljena mnoštvom ove divljači, tako da su je nekada i pripitomljavali. U Bosni je prema pouzdanim podacima, ubijen posljednji jelen 1814. godine u selu Otoci u blizini Ljubuškog. Prisustvo jelena u Bosni spominju svi putopisci iz tog vremena.
Lovstvo radi svoga biodiverziteta čini poseban ekosistem u kojem jelenska divljač čini središnji ponder po značajnosti. Najomiljeniji sport feudalaca i srednjovjekovnog plemstva bio je lov na jelene. Taj degutantni emotivni refleks zadržao se i u svim moćnicima i političarima ovoga svijeta. Na prostorima bivše Juge bilo je više reprezentativnih državnih lovišta rezerviranih samo za visoku klijentelu i diplomatske korove. U lovištu Morović (Srem) bio je samo jedan jelen, namijenjen Titu, ali ga je greškom odstrijelio drugi lovac, koji je poslije toga pao u duboku depresiju i prestao se baviti lovom.
(Jeleni i srne simbol su i ekološki čiste sredine – Foto: Lovac.ba, ilustracija)
Pored atraktivnog morfološkog habitusa, impozantnih i impresivnih rogovlja, veoma je interesantna bionomija jelena, zapravo estetika dinamike bionomije jelena u osvajanju životnog prostora i ženki za vrijeme parenja.
Jelen svojim estetskim svojstvima ima višestruko kulturološki značaj: heraldički, zoomorfni, likovni, književni, dekorativni i folklorni. Rogovlje jelena imaju heraldički značaj zato što se nalaze u grbovima mnogih međunarodnih udruga i pokreta. Na etiketi aperitiva „Jegermajster“ prisutni su rogovi jelena i među njima raspelo kao znak Huberta zaštitnika lovaca. Po tome je ime dobio i zimski kaput tzv. „hubertus“.
Jelen je primjer djelovanja estetskih i simboličkih kriterija na književnost ili vizualnu poeziju o čemu nam govori zoomorfni značaj ljudskog duha čime je čovjek u svim periodima svoga postojanja izražavao svoju težnju za vječnim trajanjem ili besmrtnošću.
Zoomorfni značaj jelena je u njegovoj stilizaciji kojom se prikazuju druge stvari i pojave, naročito one mistične prirode. Ovaj fenomen je bogato prikazan na oko stotinu stećaka u BiH, bilo kao samostalan motiv jelena i scena lova na jelene. Bosanski književnik J. Imamović u svome romanu „Besmrtni jeleni“ povijesno socijalnog kratktera, impresioniran stećačkom galerijom ovih prizora, bavi se zoomorfnom ontološkom porukom mističnog jelena.
Jelen svojom simboličkom snagom uprizorava mnoge poruke u biblijskim tekstovima. U islamskoj tradiciji jelen je simbol dostojanstva, korpulencije i dominacije nad neprijateljem. On je također simbol samoće i čistog života koji traži slobodu u planinskoj prirodi čija je hrana „halal.“
Dostizanje ljepote pojavnosti jelenske divljači našla je svoje mjesto i u bosanskoj sevdalinki Zaima Imamovića: „Sinoć kad sam poš'o u lov na jelene“, gdje je vizija jelena u prirodi uronula u nježni zagrljaj lovačke ljubavne emocije.
Neugodan doživljaj imao sam 1975. godine kada je otvoren moderni hipermarket u sarajevskoj Skenderiji i u gabaritnom hladnjaku kroz stakleni poklopac među ostalom divljači ugledao i butni dio jelena pod kožom. Naravno da je bio iz krivolova, ali kao i ostala divljač bila je samo za početak, radi svečanosti otvaranja.
Jelen u lovnom ekosistemu u suodnosu na univerzum globalnog šumskog ekosistema je izrazita motivacijska matrica u svekolikom kulturološkom poimanju i stvaralaštvu između šume i kulturne kreacije, ili kraće rečeno, „dijalog šume i kulture“. Ovo ishodište kulturno ekološke estetike poziva društvenu zajednicu BiH na aktivitet zaštite, intelektualno razumjevanje i prepoznavanje kulturološkog ekosistema BiH. Samo na taj način on može biti mobilizator etičke snage jedne zajednice u obnovi preživljavanja i stvaranju uslova njezina opstanka.
Kultivisanje jelenom Majevičkog krajolika, bez značajnije perspektivno razvojne scenografije i zaključavanje nacinalnog registra izdavaštva BiH, ozbiljna je opomena nosiocima upravljanja ovim prelijepim povijesno državotvornim koloritnim predjelima našeg postojanja. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)