Cijeli dan pokušavam se baviti nečim normalnim, kao da mogu. Ali ne mogu izbaciti iz glave da je sinoć u mom najdražem gradu jedna žena trčala ulicama da spasi vlastiti život. Trčala od muškarca kojem je ovo društvo dalo sva prava, a nijednu granicu. Još jednog monstruma kojeg je odgojio ovaj nakaradni SISTEM. Sistem koji muškarcima od pelena puni glavu idejom da im žene pripadaju. Da imaju pravo da kontrolišu, da udaraju, da love. Da ubiju.
Zovimo to pravim imenom:
FEMICID.
FEMICID.
FEMICID.
Ne tragedija.
Ne incident.
Ne “ljubavna drama”.
Zločin nad ženama jer su žene.
I koliko puta još? Koliko mrtvih? Koliko livestream ubistava? Koliko snimaka krvi na asfaltu nam treba da priznamo da ne živimo u društvu, nego u deformaciji društva, mutaciji koja se pretvara da je normalna?
Ali budimo iskreni, nije ovo novo. Samo je postalo nemoguće sakriti koliko je patrijarhat duboko truo i koliko života melje svaki dan.
Jer ovo nije više bolest koja se može liječiti. Ovo je gangrena. Patrijarhat nam je istruhnuo do kosti i samo još širi smrad nekažnjenog nasilja.
Žene, djeca i starci, to su žrtve ovog monstruma. A monstrum se zove: sistem koji ne štiti, institucije koje ne rade, policija koja okrene glavu, sudovi koji puštaju nasilnike kući da dovrše posao.
I svaki put kad sistem zakaže, a to je SVAKI PUT, dobijemo novu mrtvu ženu.
U zemlji u kojoj se femicid tretira kao fusnota, normalno je da žene trče ulicama da spašavaju život. Normalno je da nasilnici dobijaju više zaštite nego žrtve. Normalno je da društvo šuti jer je naviklo da gledamo sahrane kao dnevnu rutinu.
E pa, NIJE normalno.
I NEĆE biti.
Ne dok god pričamo o “popravkama sistema”. Ovaj sistem se ne popravlja, ovaj sistem se RUŠI, temelj po temelj, institucija po institucija, navika po navika. Jer institucije ovakve kakve jesu nisu zaštita. One su dio mehanizma ubijanja. Dio istog lanca koji spaja femicide, silovanja, nasilje nad djecom, nasilje nad starima, kriminal svake vrste, sve u jednu istu, jezivu statistiku.
Vrijeme je da prestanemo brojati dane.
I da počnemo brojati imena.
Njihova imena.
Da ih ugraviramo na zid SRAMA.
Patrijarhat nas ubija.
Institucije nas isporučuju.
A društvo šuti.
Dosta je.
Ne još jedna.
Ne još jedna trka za život.
Ne još jedno tijelo u crnoj vreći.
Vrijeme je da se ovaj sistem, ovakav kakav jeste, konačno počne bojati nas.
(Piše: Amra Ribić Zabuš, kolumnistica)