Danas svijet slavi. Pale se svijeće, pjevaju se pjesme o miru, dijele se poruke ljubavi, opraštanja i nade. Danas se slavi rođenje djeteta koje je, prema vlastitoj priči, došlo da stane uz potlačene, siromašne, progonjene.
A sveta zemlja gori.
Danas je Božić, a Palestina se briše s mape pod bombama, glađu, opsadom i sistematskim ubijanjem. Djeca se ne rađaju u štalama, nego u ruševinama. Ako prežive. Majke ne polažu djecu u jasle, nego u masovne grobnice. Ako imaju gdje.
Isus je rođen u okupiranoj zemlji. Pod rimskom čizmom. Kao dijete naroda bez države, bez zaštite, bez prava. Bio je izbjeglica prije nego što je progovorio.
Progonjen prije nego što je hodao. Da je danas živ, bio bi Palestinac iz Gaze. Bez struje. Bez vode. Bez izlaza.
Ali svijet to ne želi čuti.
Lakše je slaviti Isusa kao ukras, kao tradiciju, kao folklor, nego se suočiti s činjenicom da se njegovo rođenje danas obilježava dok se njegov narod uništava. Lakše je govoriti o miru, nego imenovati nasilje, i pjevati o ljubavi, nego priznati saučesništvo u zločinu.
Danas je Božić, a Zapad koji se kune u kršćanske vrijednosti šalje oružje umjesto pomoći. Šalje bombe umjesto hrane. Šalje tišinu umjesto pravde. I onda pali svijeće za mir.
Licemjerje nema praznik. Ono radi svaki dan.
Ako Božić išta znači, onda znači ovo: stati uz one koje gaze. Govoriti kada svi šute. Prepoznati dijete u ruševinama kao vlastito. A ne okretati glavu jer je „komplikovano“, jer je „politika“, jer „nije naše“.
Isus nije rođen da bi bio neutralan.
I zato je danas važno reći jasno, glasno i bez zadrške, da sve dok se samo pravimo pobožni, stojimo na pogrešnoj strani historije.
Danas je Božić.
I Isus je Palestinac.
(Piše: Amra RIBIĆ ZABUŠ, kolumnistica)