Prošla su tačno četiri mjeseca od noći kada je javna ustanova u Tuzli postala živa lomača. Osamnaest ljudi je izgorjelo u zgradi koja je trebala biti posljednje sigurno mjesto njihovog života. Dom. Ne skladište. Ne eksperiment. Dom.
Četiri mjeseca kasnije, jedina konkretna vijest koju imamo nije o odgovornosti. Nije o optužnici. Nije o sistemskim propustima. Vijest je da je pritvor ukinut. I ta vijest datira od kraja januara.
To je ritam ove zemlje. Prvo šok. Onda pritvor da se javnost smiri. Onda žalbe. Onda proceduralne igre. Onda tišina, pustite da mjeseci pojedu pažnju. Vrhovni sud vraća predmet na ponovno odlučivanje, ukida pritvor. Papiri kruže. Pečati padaju. A osamnaest ljudi je mrtvo.
Ovdje se pravda razvlači dok ne izgubi oblik. Dok se ne pretvori u tehničko pitanje, u formulaciju, u “odlučivanje po žalbi”. Ovdje se smrt prevodi na jezik procedura, da bi se iz nje iscijedio sav bijes, sav moral i svaka obaveza.
Ne govorimo o nesreći na planini. Ne govorimo o elementarnoj nepogodi. Govorimo o javnoj ustanovi. O budžetskom novcu. O potpisima. O nadzoru koji je morao postojati. O sistemu koji je morao funkcionisati.
Ako je u toj zgradi sve bilo po propisu, onda su propisi ubili ljude.
Ako nije bilo po propisu, onda je neko svjesno potpisivao laž.
Treće opcije nema.
Najopasnije u svemu nije ni odluka o pritvoru. Najopasnije je što nas polako uvode u fazu zaborava. U martu smo. Novembar izgleda daleko. Vijesti su brze. Algoritmi su gladni. Tragedija koja ne proizvodi nove slike postaje stara vijest.
I tako se osamnaest života svodi na fusnotu u sudskom saopštenju. “Slučaj vraćen na ponovno odlučivanje.”
Kao da govorimo o pogrešno parkiranom automobilu, a ne o ljudima koji su izgorjeli u krevetima.
U ovoj zemlji odgovornost se nikada ne penje do vrha. Ona kruži po hodnicima, sudarajući se sa žalbama i rješenjima, dok se ne istroši. A kada se istroši, svi kažu isto: “Institucije rade svoj posao.”
Ako je ovo rad, onda je ravnodušnost postala institucija.
Četiri mjeseca su prošla. Osamnaest ljudi je izgorjelo u javnoj ustanovi. Pritvor je ukinut. I to je sve što znamo.
Sve ostalo je tišina.
(Piše: Amra Ribić Zabuš, kolumnistica)