U jednom izvještaju Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) od 15. juna 1993. godine, a koji je korišten u slučaju “Prlić i ostali” u Haškom tribunalu doslovno piše: “danas nije bilo krivičnih djela, samo etničko čišćenje Muslimana”.
U to vrijeme kada je Mostarom “smrt hodala četveronoške”, zapovjednik 1. djelatne bojne vojne policije HVO-a te 1. lakojurišne bojne vojne policije, a kasnije zapovjednik sektora obrane Mostara, praktično, jedan od “gospodara života i smrti”, bio je nesuđeni “haški uznik”, general Zlatan Mijo Jelić, bjegunac pred zakonima Bosne i Hercegovine i optuženik za teške ratne zločine kojeg će danas, 4. augusta, u Kninu na 25. godišnjicu akcije “Oluja”, odlikovati lično predsjednik Hrvatske Zoran Milanović.
Jelić će priznanje primiti u ime Specijalne policije MUP-a Herceg-Bosne.
Prema optužnici Tužilaštva BiH iz decembra 2015. godine, Jelića se tereti da je od maja 1993. do marta 1994. postupao protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava i ženevskih konvencija o zaštiti civila tijekom ratnih sukoba.
Međutim, ime Zlatana Mije Jelića spominjano je mnogo ranije u sudnici Haškog tribunala. Na više mjesta nalazi se u presudi “Prliću i ostalima”, ali i Mladenu Naletiliću Tuti i Vinku Martinoviću Štetli.
Podsjetimo, Naletilić i Martinović suđeni su 31. marta 2003. na 20 i 18 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, kršenja ratnog prava i običaja i teških povreda ženevskih konvencija počinjenih protiv Bošnjaka na području Mostara i Jablanice od aprila 1993. do januara 1994. godine.
Odvođenje na rad
Sudsko vijeće u slučaju “Prlić i ostali” je utvrdilo da je 2. jula 1993. godine ministar odbrane tzv. HZ Herceg-Bosne, kasnije osuđeni ratni zločinac, Bruno Stojić, naredio da se sve vojne jedinice MUP-a HZ HB u Mostaru preusmjere i stave pod Zlatanu Miju Jelića
U Haagu su prezentirani dokazi prema kojima su upravo Jelić i ministar unutrašnjih poslova tzv. Herceg-Bosne, Valentin Ćorić, redovno izvještavani o prebacivanjima logoraša bošnjačke nacionanosti koji su u ljeto 1993. masovno hapšeni na području Stoca i Čapljine.
Jedan izvještaj od 20. jula 1993. navodi tako da je iz logora Dretelj na Heliodrom “došlo” 726 zatočenika. Zatim su 15. septembra 1993. na Heliodrom odvedeni zatočenici koji su bili iz Mostara, Prozora i Novog Šehera. Najzad, prema izvještaju upravnika Heliodroma, 29. septembra 1993. iz Dretelja je na Heliodrom dovedeno još 200 zatočenika.
Vijeće Haškog tribunala utvrdilo je da je od juna 1993. do marta 1994. ovlaštenje da odobre upućivanje zatočenika iz logora Heliodroma na prisilan rad imalo više osoba, među kojim je bio i Jelić.
Prema zapovijedima koje su korištene kao dokaz u Haagu, a koje je Jelić potpisivao, u razdoblju između 8. jula 1993. do 20. septembra 1993. odobreno je odvođenje zatočenika s Heliodroma u ATG “Vinko Škrobo”. ATG “Vinko Škrobo”, odnosno ranije (ATG) “Mrmak” je zapravo podjedinica iz sastava zloglasne Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute.
Nadalje, 2. septembra 1993. godine, po nalogu Zlatana Mije Jelića, 50 zatočenika je, također, upućeno u 1. bataljon 2. brigade HVO-a, koji ih je “želio iskoristiti za radne zadatke”.
Deset dana kasnije, 12. septembra 1993. godine, Jelić potpisuje i odvođenje još 30 zatočenika. U zapovijedi stoji da je “za preuzimanje pritvorenika”, osiguranje i “brigu” o njima pri izvršenju komunalnih radova (čišćenje ulica, parkova, naselja, prostorija) osobno odgovoran Vinko Martinović Štela – “do izvršenja zadaće”.
Mnogi se s takvih “radova” nikada nisu vratili.
Martinović je, uz Jelićevo odobrenje, lično dolazio na Heliodrom po zarobljenike.
Međunarodni pravnici su kao dokaze koristili i „zapovijedi“ kojima je Zlatan Mijo Jelić „dozvolio“ da 1. laki jurišni bataljon Vojne policije, kojem je bio i zapovjednik, “koristi zatvorenike na prisilni rad”.
Zločini u Vojnom
Logor Vojno bio je jedan od najstrašnijih u logorskom sistemu tzv. Herceg-Bosne. Nalazio se šest kilometara od grada, u kućama i garažama, u radijusu od 100 metara. 
Dokazi iz Haaga ozbiljno povezuju Jelića sa dešavanjima u tom zatočeničkom centru.
Rahmetli Saja Ćorić, žrtva višemjesečnih mučenja u tom Vojnom, kazala je da je kroz Vojno prošlo oko 800 osoba. Od tog broja, njih između 15 i 30 je u spomenutom logoru izgubilo svoje živote. Ovaj logor je bio specifičan jer je u njemu bilo zatočeno, i na razne načine mučeno, oko 80-tero žena i djece.
Prema detaljima iz spomenutih haških presuda, logor Vojno se nalazio u zoni odgovornosti 2. brigade HVO-a, sa sjedištem u Bijelom Polju, što potkrijepljeno činjenicom da je upravnik bio zloglasni Mario Mihalj, a zamjenik upravitelja Dragan Šunjić, koji je kasnije osuđen na 16 godina zatvora za ratne zločone.
Svjedoci su ukazivali na “njegovu (Jelićevu) vlast u odnosu na pritvorski centar Vojno”. To je Jelić, naravno, osporavao, ali Vijeće je primijetilo da su zatočenici iz Heliodroma upućivani da rade u korist 2. brigade HVO-a i stavljeni pod stražu upravnika i zamjenika upravnika pritvorskog centra.
Primjerice, na osnovu naredbe Jelića od 8. novembra i 17. novembra 1993., 15 i 58 zatočenika Heliodroma poslano je “na posao” na područje Vojna.
U Haagu dokumentirano i da su Jelić, Naletilić i Martinović učestvovali u pokušajima da se 17. septembra 1993. položaji HVO-a u Mostaru pomaknu unaprijed.
Dan ranije je održan sastanak u Širokom Brijegu gdje je Naletilić pozvao zapovjednike tri ATG-a – Franju Ćorića, tadašnjeg zapovjednika 4. bojne “Tihomir Mišić”, Zlatana Miju Jelića, te Miljenka Lasića, u Široki Brijeg.
Jedan svjedok tokom suđenja Naletiliću i Martinoviću je potvrdio da je Zlatan Mijo Jelić zapovijedao operacijom 17. septembra 1993. godine. Kasnije je utvrđeno da su Mladen Naletilić, Miljenko Lasić i Zlatan Mijo Jelić djelovali bez odobrenja Glavnog stožera HVO-a, te da su dakle ignorirali zapovjednu strukturu HVO-a koju je odredio Glavni stožer HVO-a.
Međutim, sudeći prema ranijim, ali i kasnijim odlukama, jasno je da je Jelić za svoje aktivnosti imao blagoslov i političkog i vojnog vrha tzv. Herceg-Bosne, te da je u kontinuitetu napredovao.
Čovjek koji je prije rata radio u lokalnoj trikotaži, a u ratu je zapovijedao i specijalnim jedinicama MUP-a, poslije rata je postao zapovjednik Prvog hrvatskog gardijskog zbora Vojske Federacije BiH. U međuvremenu je pohađao Ratnu školu u Zagrebu, kao i njegov prijatelj, general Stanko Sopta Baja, koji će, također, danas biti odlikovan.
Zbog pozivanja hrvatske komponente Vojske FBiH na samoraspuštanje i pristupanje “hrvatskoj samuopravi”, Jelića je svojevremeno s dužnosti smijenila komanda SFOR-a.
Od “samouprave” do bijega
U tekstu BiH Dana iz 2001. godine o “gospodarima Hercegovine”, za njega se navodi da je “nacionalradikal ograničenog rječnika, ali nekorumpiran”.
U junu 2004. godine Ivica Đikić u Feralu piše o posljednjem pokušaju Ivića Pašalića, “doktora iz Šujice” i nekada svemoćnog savjetnika Franje Tuđmana da opstane na političkoj sceni. Zato je osnovao Hrvatski blok, vjerujući da tada utjecajnog Ivu Sanadera može da pobijedi na domaćem terenu – u BiH.
Napad 17. septembra
Upravo Jelića i Soptu Đikić navodi kao “stvarne bossove” Pašalićeve stranke u BiH.
Poslije pada “hrvatske samouprave” Jelić se je našao utočište u nogometu, te je posao predsjednik NK Široki Brijeg i član Izvršnog odbora N/FS BiH.
Kako piše Index.hr, kada je protiv njega podignuta optužnica, iz rodne domovine otišao je u Hrvatsku. Nedugo poslije napuštanja BiH, u saboru ga je u novembru 2016. godine primio šef Odbora za ratne veterane i član HDZ-ovog predsjedništva Ivan Anušić. Tada je jedan drugi član istog odbora, SDP-ov Nenad Stazić oštro reagirao kad je čuo za tu vijest.
Mediji suizvještavali o tome kako najčešće boravi pored Makarske gdje ga se vidi kako slobodno ispija kafe, a bio je i na vjenčanju kontroverznog Velimira Bujanca.
Na navode iz optužnice iz BiH odgovarao je tvrdnjama da je “to igra muslimanskih obavještajnih službi koje žele degradirati sve hrvatske ratne zapovjednike i branitelje”.
Danas bi u “mitskom Kninu” Jelić trebao da u ime Specijalne policije MUP-a Herceg-Bosne primi odlikovanje predsjednika Republike Hrvatske i nekadašnjeg lidera hrvatske ljevice Zorana Milanovića.
Tako je govorio Jelić: Ovo je presuda narodu
Kao i mnogi koji su sumnjičeni za ratne zločine, i ne samo kod nas, i Jelić direktnu i komandnu odgovornost oficira HVO-a dovodio u vezu sa čestitim hrvatskim narodnom. Tako je komentirajući presudu Tihomiru Blaškiću 2000. godine kazao da je ona “sramotna i ponižavajuća”, te da to “nije presuda Blaškiću, već hrvatskom narodu i hrvatskoj državi”.
“Ne bi me, stoga, čudilo da udogledno vrijeme hrvatski narod bude optužen da je palio i rušio svoja sela i gradove, da je sam ubijao i masakrirao svoju djecu, žene, starce, daje sam uništavao svoje kulturne, vjerske i druge spomenike i slično”, kazat će Jelić 2000. godine za “Slobodnu Dalmaciju”.(rsa,tl)