Tuzlanska Kapija, mjesto na kojem je 1995. godine živote izgubila mladost ovog grada, isto boli kao i prije 25 godina. Mladići i djevojke, umorni od rata, izašli su da tu noć provedu zajedno, a ni slutili nisu da će im to biti zadnja zajednička večer.
Kapija je tog 25. maja kao i obično vrila od ljubavi, smjeha, zagrljaja, priča… Sve do kobnog momenta, u 20,55 sati, kada je samo jedna granata, ispaljena sa Ozrena, pokosila njih 71, a među njima i dvoipogodišnjeg Sandra Kalesića, dječaka koji je sjedio u kafiću, u tatinom krilu. Samo jedan mali geler pogodio je majušno biće ravno u srce.
Kapija okupana krvlju, od te kobne noći, nikada više nije ista! Tome svjedoči spomen ploča sa ispisanim imenima svih stradalih. Bolna istina je neizbrisiva.
Još uvijek ima preživjelih masakra na Kapiji, koji svjedoče ovoj tužnoj noći. Bol, jauci, dozivanja, krv, miris baruta pomiješan sa mirisom krvi…
Tuzlanska mlada raja ubijena, osakaćena… Prekinuta mladost jednog grada koji se nikada, pa ni tada nije prepoznavao po imenima, nego po ljudskosti.
Nema više, Gare, Samira, Vanje, Azura, Suzane, Jasminke, Nenada, Franca, Petra, Lejle, Sandre, Ilvane, Elvisa, Vesne, Almase… Počivaju u miru, a mogli su već imati svoju djecu i ispraćati ih na večernje izlaske i dočekivati, kao što su njih, te kobne večeri, čekali njihovi roditelji.
Ali oni se više nikada nisu vratili.
Danas, sjećanje na njih, polaganje vijenaca, suze i sirena, tačno u 20,55, kada je granata u sekundi ubila tuzlansku mladost, na Kapiji, mjsetu sastajanja, druženja, ljubavi…Bolno do srži kao i prije 25 godina. (Azra Kunosić, tl)