Između “incidenata” i barikada: kako su novine 1. marta 1992. bilježile krizu – bez izgovorene riječi rat
Na današnji dan, tačno 34 godine nakon referenduma o nezavisnosti, vrijedi se vratiti na jezik i ton kojim je Oslobođenje 1. marta 1992. godine bilježilo stvarnost, onu koja je već bila opasno blizu oružanom sukobu, ali se u novinskom diskursu još uvijek pokušavala zadržati u okvirima „incidenta“, „problema na terenu“ i „političkih poruka“.
U tekstovima objavljenim tog dana, u centru pažnje su tri paralelne stvarnosti tadašnje Bosne i Hercegovine.
Naslovnica Oslobođenja tog 1. marta 1992. godine glasila je “Odziv veoma dobar” uz pozivanje na izjavu predsjednika Republičke izborne komisije, Mirka Boškovića.
– Pred mnogobrojnim domaćim i inostranim novinarima Bošković je potom iznio i nekoliko konkretnih podataka. Uz napomenu da su oni već promijenjeni s obzirom da se konferencija za novinare održavala u 14 sati, on je kazao da je u nekim opštinama do 10 sati glasalo više od 50 odsto građana, pisalo je, između ostalog, u tekstu ovog izdanja Oslobođenja.
Naglasak je na tehničkom toku glasanja, broju biračkih mjesta i dostupnosti informacija. Rat se ne spominje. Umjesto toga, koristi se administrativni i neutralni rječnik, kao da se radi o redovnom demokratskom procesu u stabilnoj državi, predstavlja Oslobođenje.
Ipak, u idućim tekstovima već se pojavljuju “pukotine”, odnosno pravi problemi u pojedinim sredinama poput teksta koji govori o hapšenjima u Drvaru.
U ovom tekstu Oslobođenje registruje pojavu falsifikovanih rješenja, nepostojećih izbornih komisija i pokušaja kontrole izbornog procesa što je možda, iz današnje perspektive, i najznačajnija poveznica sa ovim periodom.
Tekst jasno pokazuje da su paralelne strukture već tada djelovale unutar formalnog sistema, kroz dokumente, imenovanja i navodna ovlaštenja.
Tekst „Smrt sa barikada“ donosi direktniji i brutalniji signal da je politička kriza već prešla u nasilje. Pucnjava, poginuli civili, ranjeni, barikade na putnim pravcima
U istom tekstu posebno se ističe politička dimenzija očekivanja da se građanima obrati Radovan Karadžić. Već tada se vidi jasna veza između bezbjednosne situacije na terenu i političkog autoriteta koji se percipira kao ključni akter, ali se ta veza još ne interpretira kao otvoreni političko-vojni projekt.
Danas, sa vremenske distance, jasno se vidi da su svi elementi buduće katastrofe već bili prisutni: barikade, politički lideri koji se očekuju kao arbitri nasilja, paralelne institucije, selektivna kontrola teritorije i informacija.
Ovi tekstovi svjedoče o trenutku u kojem je društvo, uključujući i medije, još uvijek pokušavalo vjerovati da se stvarnost može zadržati unutar riječi poput „incident“, „problem“ i „apel“.
Već nekoliko sedmica kasnije, taj jezik više neće biti dovoljan.