Um je matrica programa koja se predstavlja kao čovjekov identitet.
To je iluzorni identitet koji se bori protiv istine trenutka. Uvijek želi drugačiji trenutak od onog kakav je, uvijek se žali, negoduje, igra po uvjetovanim programima i onda se čudi zašto je život takva patnja.
Kada čovjek uzima um kao svoj identitet on vidi svijet kao projekciju tog uma.
Takav svijet nije svijet gdje svatko čuje i razumije isto, nego svijet gdje percepcija uma bazirana na mislima zapravo određuje neutralnu situaciju. To je jedan vrlo bolan i kaotičan način života, način na koji je „čovjek čovjeku vuk“.
Ljudi su zapravo slobodna bića koja žive u raju – dok ne povjeruju drami svog uma.
Svijest se kroz svaki karakter i tijelo izražava na poseban način, tako svaki karakter ima svoju misiju koju ne može ostvariti dok ne počne slušati tihe signale svog srca, intuicije trenutka.
No, rijetko tko se odvaži živjeti takav realan život, život ranjivosti sadašnjeg trenutka, gdje ništa osim svjesnosti same nije sigurno. Um će prezentirati bezbroj razloga zašto je potreban i zašto treba njega slušati.
On je mehanizam koji pokušava održati tijelo živim. Kada čovjek ne zna svoju pravu prirodu, on živi kao rob organizma i mentalnih predstava.
I najučeniji, najuspješniji i najugledniji čovjek u društvu, dok živi iz ega, zapravo živi kao životinja, ali ona posebne vrste – nezadovoljna i neispunjena – rob/robinja je vlastitih obrazaca ponašanja temeljenih na ugodama i neugodama iz mentalne memorije – dakle poput psa je kog smo naučili da sjedne, jer mu nudimo hranu.
Život uvjetovanih reakcija nikako ne može biti sretan život.
Čovjek se jedino može istrgnuti iz lažnog osjećaja sebstva ili ega kad neutralno počne promatrati svoje mentalne, emocionalne i aktivne procese. Razbijanje ograničavajućeg načina življenja, odnosno življenja u patnji mora započeti preispitivanjem odnosno osvješćivanjem mentalnih procesa, te proživljavanjem potisnutih emocija koje izlaze na površinu.
Tek se tada iluzija ega može početi rasplinjavati – čovjek može prestati preživljavati na injekcijama nada i živjeti život punim (radosnim) plućima.
Jedan od najučinkovitijih načina je ili preispitivati cijeli sistem uma kao što nalaže npr. Byron Katie – ili potpuno ignoriranje uma i odlučno stavljanje fokusa na osjećaj „ja jesam“, koji je jedina stalna manifestacija u svakom trenutku (kao što je nalagao npr. Sri Nisargadatta Maharaj).
Kada se fokus stavlja na taj osjećaj bivanja, čovjekova percepcija sebstva se mijenja i on sve više i više shvaća da je svijest koja je prisutna u svakom trenutku. Tada na površinu može isplivati sav mrak, ali prisutnost svijesti ostaje nepokolebljiva.
Mrak su naravno samo neosviještene emocije, mentalni obrasci i ponašanja. I u mraku se kriju najveća blaga i neviđene ljepote. Da, neviđene jer su bile u mraku! Sada napokon viđene, one samim viđenjem svjetlosti svijesti bivaju transformirane. Svijest je nevina, čista, dječja, ona ne može nauditi.
Kaos mogu uzrokovati samo nesvjesni dijelovi. Zato je u biti svaki čovjek u svojoj prirodi nevin – dok ne povjeruje uvjetovanom dramatičnom umu koji je uvijek napola u mraku (dualnost svjesnog i nesvjesnog dijela), onda počne povrjeđivati sebe i druge, ako je ikad moguće povrijediti druge (?).
Dokle god tako čovjek živi iz uma, uvijek će iskušavati bolan život dualnosti, pošto je sam njegov um ta dualnost koja stvara patnju. Svjesni dio se uvijek pretvara da nešto dobro želi, ali nesvjesni dio se uvijek boji suprotne mogućnosti pa tako uvijek stvara ono čega se boji.
Npr. svijest u čovjeku može povjerovati u misao da joj treba partner da bi bila sretna. Na svjesnom nivou ona će tražiti partnera, misliti da daje sve od sebe i stvarati priču o tome kako je dobra, a nju nitko ne želi. Na podsvjesnoj razini ona će se zapravo bojati ostati sama.
Kada se prouči njeno ponašanje, vrlo lako se objektivno može vidjeti da osoba sve radi da bi odbila partnera i potvrdila svoj strah. To je način na koji funkcionira življenje iz uma, odnosno nesvjesno življenje. Zbog svjesne misli „treba mi partner“ čovjek može jasno osjetiti emociju koju naziva negativnom.
Emocije su zapravo samo ono kako tumačimo protok energije, odnosno elektricitet kroz tijelo.
Ono što jesmo jest energija, svjetlost, svijest. Svaki put kada povjerujemo u misao koja nije u skladu s istinom našeg cjelokupnog bića, osjetimo „negativnu emociju“, odnosno osjetimo kao da se otrgnemo, zaboli nas.
Otrgnemo se od svoje vlastite suštine, ne dopuštamo prirodan tok energije kroz tijelo. Toliko smo se već naučili na to da nam je postalo čak i način života. Ako nastavimo po navedenom primjeru – misao „treba mi partner“ sa svojim podsvjesnim parom npr. „nemam partnera“ ne može biti istinita, zato i boli. Koncepti bole jer ne mogu biti realni.
Kada čovjek ne vjeruje matrici uma, on dopušta prirodan tok energije kroz tijelo. Koncepti i riječi su zabavne u komunikaciji, koncepti mogu poslužiti svrsi ako su površni, no ako se duboko vjeruje u njih, oni počinju zagorčavati život – jer nijedan koncept ne može biti usklađen s istinom, puninom i širinom naše istinske biti.
Naša istinska bit nam kroz tihi um daje uvijek potrebnu navigaciju i inspiraciju za djelovanjem ili nedjelovanjem, to je tišina koja je živa i viša je inteligencija od uma koji je samo skupina ideja temeljenih na prošlim iskustvima. Um ili ego ili koncept „ja“, je zapravo izvor svake patnje. Da bi živjeli život bez patnje moramo biti spremni napustiti svaku imaginarnu sliku o sebi i upoznati prave sebe!
Ego je tu da bismo osvijestili autonomnost. On nam daje osjećaj odvojenosti i identiteta, koji da bi zdravo funkcionirao, treba biti zadržan na najpovršnijem sloju. No, ta autonomnost ne može biti ostvarena ako ne postoji svijest koja se koristi njome, odnosno svijest koja se koristi umom i koja je svjesna svog emocionalnog vodstva.
Ego sam po sebi nije autonoman, nego upravo suprotno, zbog svog osjećaja odvojenosti od izvora i raznih dramatičnih priča o sebi i svijetu, on se pokušava spojiti metodama manipulacije, konformizma, agresivnih, autodestruktivnih i ostalih ponašanja – pa tako cijelo vrijeme stvara kaos i nikad ne nalazi ispunjenje.
Ego je zapravo otpor punoći života (ili ako gledamo sa praktičnije strane, otpor protoku energije u ljudsko tijelo). Pa kako uopće može otpor naći ispunjenje? Da nastane ispunjenje, mora nestati otpor!
Kaos takve ego egzistencije nestane kada na scenu podvojenosti uma stigne treći faktor koji spaja dualnosti i otvara čovjekove potencijale – to je svijest – neutralni promatrač.
S vremenom se bitka dualnosti naizgled zaoštri, ali samo kako bi se nakon svojih posljednjih predstava misli i emocija, utišala i otvorila novu dimenziju ljudskog postojanja.
Sadašnji trenutak otvara sve potencijale. Budite ustrajni – da budete! A to uvijek i jeste, uvijek tu, uvijek sad. Sve što smo ikad tražili zaista jest u nama, čak i ne u nama, nego – MI!
Možete li zamisliti svijet gdje je svaki čovjek zadovoljan samo zato što jest? Samo zato što biva u trenutku i osjeća se sam po sebi ispunjen?
Iz tog našeg pravog identiteta „JA JESAM“ život može izgledati mnogo bolji nego što ga je i najveći um mogao zamisliti! Život neopterećen ishodima, život bez strahova i nada, život iz prisutnosti i bez vezivanja, život kreativnosti i radosti u svakom trenutku.
Iskusite vašu pravu prirodu i prepustite se toku života kojom upravlja jedna i jedina svijest. Vratite se izvoru – izvor ste VI!
Saša Iris Pavan