Koliko je samo unazad godinu otišlo velikih ljudi, istinskih prijatelja, ljudi za koje smo nekada mislili da im se ništa loše ne može dogoditi. Mislio sam i sam tako, jer govorim o konkretnim ljudima za koje pouzdano znam da “ni mrava ne bi zgazili”, da kod njih ne postoji riječi “ne mogu” ili “neću” kad se neko njima obrati za pomoć.
Čitava plejada takvih ljudi otišla je u vrijeme pandemije, ali kao i kod Mirze Mukića, Sakiba Malkočevića, Nedžada Zonića i inih, nastupi nevjerica u ovo što slijedi kada fatum dođe po svoje.
Iako sam znao da je već četiri dana u Covid-bolnici, da mu daju zrak, da je teška situacija, da se bori za život sa samo jednim plućnim krilom, jer mu je podavno jedno odstranjeno, da su mu u bolnici i sin i supruga, jutros me, ipak, oborila s nogu vijest da je preminuo dr. Adnan Burina.
“Mogu jedino da plačem”, kratkom porukom svoje osjećaje izrazio je Derviš Čičko, najbliži Adnanov prijatelj, a mogu reći da sam s njima godinama dijelio mnoge lijepe i teške trenutke, uz nesumnjiv osjećaj da si u društvu ljudi koji to jesu u svakom smislu riječi.
Evo traje dan, ne prestajem paliti svijeće, za pokoj duše Adnanove, te ljudine hercegovačkih korijena, ne mogu zadržati suze, jer ne mogu prihvatiti činjenicu da ga više neće biti među nama.
Redovno smo kontaktirali barem sedmično, telefonom ili nekom imejl porukom, a posljednji put vidjeli smo se vidjeli, mezuckali i pijuckali, šalili se ili pričali o ozbiljnim temama, 12. januara ove godine, na tradicionalnom susretu kolumnista portala TuzlaLIVE.
Fotografije, koje su načinili mobitelom Ekrem Avdić i Hare iz “Lovca”, do danas nisam objavio. Burina je bio naš kolumnista unazad sedam-osam godina. Nekada bi napisao lijepu priču, komentar ili bilješku sedmično, nekad mjesečno, a obaveze su ga znale od “pera i hartije” odvojiti po nekoliko mjeseci.
Ali, svejedno, svaki bi dan “prelistao” portal, posebno kolumne, poslao bi poruku hvale, a bogme nekad i kritiku. Njegov tekst o mukama u posljednim danima Nesima Tahirovića, ispisane su jezički besprijekorno, čitko i pitko i s jasnom porukom.
“Nije dobro jutro, umro je Burina”, poruka je koju mi je, među ostalim, poslao Adnanov kolega, Amer Odobašić.
Ne da nije dobra – vijest je strašna. Čovjek pun života ode na put bez povratka s nepunih 59 godina. Konsternacija. Nema riječi. Jedino što možemo je da plačemo, kako je napisao Čičko.
Uz par slika s posljednjeg sastanka kolumnista portala TuzlaLIVE, ide oproštaj od prijatelja i velikog čovjeka, humaniste, ponosnog nosača bijelog mantila.
Adio Adnane, život neće više biti isti, jer nam je fatum otkinuo nešto što smo smatrali privilegijom, svojim, vječnim.
Tamo negdje, na boljem mjestu, kako kažu, pronaći ćeš probrano društvo prijatelja, kolega, drugara, ljudi sličnog kova i misli.
Beskrajno tugujemo, a utjeha je što smo dio života proveli u tvom društvu i koješta naučili o tome kakav treba biti čovjek, prijatelj. U društvu velikog poštenjačine, ljekara od glave do pete, čovjeka lijepe misli i riječi, ljudine!
Počivaj u miru Božjem, dragi prijatelju, Adnane. Vječna ti slava i hvala! (Miroslav Petrović – Foto: Arhiva TuzlaLIVE, 11. mart 2021. godine)
Dragi Šefe, prijatelju, esteto, ljubitelju dobre muzike, automobila ponaosob, cjenitelju vrlina…Neka ti je laka zemlja.