Igre prijestolja: Tehnički i klasični nokauteri u BH

Vlada Tuzlanskog kantona odlučila je da UKC proglasi kantonalnom „hastahanom“ (bolnicom o.a.). Da je to Dom zdravlja, bio bi napredak. Ali, UKC je federalna institucija, koju TK vlastodršci „seciraju“ u provincijalni (kantonalni) nivo. To je svojevrstan tehnički nokaut, što ga vlastodršci čine nad gradjanima TK, vlastitim biračima, medicinskim kadrom i demokracijom.

Na političkom planu raspravlja se o odgovornosti za pomenuti čin, ali sa pravnog stanovišta najodgovorniji je premijer Vlade Irfan Halilagić. Od odgovornosti ga ne „pere“ ni eventualna činjenica da je možda morao izvršiti nalog stranačkog bosa.

Tehnički nokauteri i nokauti gradjana sve su brojniji u Bosni i Hercegovini. Prošla Vlada F BiH bila je u tehničkom mandatu četiri godine, a gradjani i birači u istom intervalu u „nokautu“, jer su SDA i HDZ sa svojim vodjama Bakirom Izetbegovićem i Draganom Čovićem sve vrijeme uzurpirali izbornu volju gradjana.

Vlastodršci HNŽ – uz odobrenje pomenutog dvojca – takodjer su četiri godine imali „tehničku vladu“. Glavni „nokauteri“ su bili „plemenske“ vodje, ili pomenuti predsjednici HDZ i SDA. U ovom kantonu „nokaut“ je produžen i petu godinu. Razlika je samo u tome što je HDZ glavni nokauter, a Čović primus inter pares (prvi među jednakima).

Tehičke nokaute ne čine samo predstavnici pomenutih stranaka i njihove vodje. Čine to svi sa jačim ili slabijim intenzitetom, a svjež primjer je SDP BiH, čija vrhuška nije produžila cijeli mandat Nerminu Nikšiću, već mu je tehnički mandat odobrila za naredne dvije godine. I to je tehnički nokaut za članove pomenute stranke i stanje demokracije u istoj.

Tehničkih nokauta vlastodržaca ima u raznim izvedbama. To je slučaj kada uslovljavaju kompletiranje institucija ukoliko drugi nokauteri ne prihvate izbor – često polupismenih, nemoralnih, kažnjavanih i na drugi način spornih – njihovih kandidata. Zato sistem „škripi“ poput bagatelne seoske zaprege.

Vlastodršci i stranačke mafije nokautiraju demokraciju i članstvo kada uvode povjerenstva u nižim organizacionim oblicima, samo zato što žele osigurati poslušnike koji će ih izabrati, ili produžiti im mandat. Mnogi to čine i sada, ili najavljuju uskoro. Sličnih varijacija ima na pretek – poput kriminala, korupcije, enormnih primanja i drugih beneficija. Oni su „država za sebe“, a ne za nas.

Pri tehničkim nokautima premlaćeni ostaju na nogama i pri svijesti, ili se brzo dignu. Kod klasičnih nokauta žrva pada u komatozu i besvjesno stanje. Ponekad i sa smrtnim posljedicama. Takve nokaute državi BiH, gradjanima i biračima često čini Milorad Dodik. Čini to na privrednoj i pravnoj ravni. Nokautira Ustav, Ustavni sud BiH i druge institucije. Želi ih dovesti u besvjesno, ili stanje paralize. Prijeti nasilnim odvajanjem RS-a i stvaranjem novih država. Stara je balkanska izreka da se „država nikad ne može praviti bez krvavih gaća“. To je prijetnja nokauta sa smrtnim posljedicama.

„Tehnički nokauti“ su veoma opasni za prosperitet društva i države. Ali to većina gradjana ne shvata još uvijek ozbiljno. Dodik, čija vladavina podsjeća na diktaturu Idi Amina u Ugandi, već dugo čini tehničke nokaute. Imao je eksplicitnu ili implicitnu podršku koalicionih partnera iz dva „plemenska tabora“ i svoje navijače.

Ali, klasični nokauti su pogubniji, nerazumniji i previše opasni. To je prijetnja nokauteru i njegovim navijačima. Pokazuje to i činjenica da su se uznemirile snage bliske „Idi Aminu“. „Plemenskih partnera“ skoro da više nema. Sindikat uprave u RS je – nakon svega – najavio otpor klasičnom nokauteru. Kolebaju se i njegovi suradnici. Njegova nerazumna politika pogadja i njih. Nema plate i to je za njih već tehnički nokaut. Zna se, udari na vlastodršce mogu biti uspješni samo kada u tome učestvuje i dvor (uprava).

Poredjenje političke arene u BiH sa uobičajenim boksom ima i jednu specifičnost koja „objašnjava“ nerazumnost BH političara. Naime u klasičnom boksu učestvuje i sudija, čija uloga omogućava „čist“ boks. U političkoj areni nema sudija i nadmoćni vlastodršci – stranački i državni – bore se veoma prljavo. Zato su gradjani (njihove žrtve), a ne suparnici, u veoma nepovoljnom položaju. Nokauteri im kradu sadašnjost, uništavaju perspektivu i nadu u bolji život.

Šta preostaje gradjanima? Otpor, a ne borba bez sudija. Vlastodršci su izgradili sistem u kojem imaju apsolutnu supremaciju nad običnim ljudima. Zato se s njima ne mogu boriti. Miran otpor i blokada sistema je rješenje. Gandijevski otpor, iako po Općoj deklaraciji UN o ljudskim pravima i slobodama „narod koga ugrožava vlast ima sveto pravo na borbu protiv iste“. Miran otpor i neposlušnost je bezbolnija varijanta. Nokauteri – tehnički i klasični – neće se zaustaviti sami! (Piše: Vehid JAHIĆ, društvenopolitički analitičar)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)