Jeste logično i racionalno opravdano okrupnjavanje dijela sarajevske opozicije, iako kroz ideološko politički proturječnu i gotovo kakofoničnu tzv. “Sarajevsku četvorku”: NiP, SDP, NBL i NS i teško je aktuelno ozbiljno prigovoriti do sada najradikalnijoj zajedničkoj nakani da se politički “stane za vrat” potpuno polumafijaški mutiranom zlu, koje se još uvijek odaziva na otvoreno sarkastični izborni zov “Snažna SDA, jaka BiH”.
Pozitivnim izbornim rezultatom ove neformalno multideideologizirane pobjedničke “zavjere”, vjerovatno bi se otvorila mogućnost za postupnu dekonstituciju, ovakve kakva je sada, najveće stranke u Bošnjaka ili njenu suštinsku rekonstrukciju i, posljedično, neprimjetno političko evaporiziranje njenih pseudopatriotskih kolaboracionista, posebno krajnje kompromitiranog DF-a etc. U širem praktičnom društveno-političkom kontekstu, u najboljem slučaju federalnom, poprilično sarajevocentrično egoistična četiri musketira su u prilici da budu slično identificirani taman “od avlija na Sedreniku do haustora na Alipašinom polju”. Kolektivno toliko dobacuju, za sada, i na prvi pogled, zrače pozitivnom energijom.
Sve drugo, uglavnom, “babajićkom” je neselektivno gurnuto pod tepih, uz poprilično romantičarsko očekivanje da će sama relativna pobjeda protiv moćnog paraetatistički ustrojenog organizma SDA & Co. biti dovoljna i da će pobjednička euforija potrajati i biti politički ljekovita da obuzda sve postojeće unutarkoalicijske antagonizme, posebno, narasla liderska politička ega, što javna, što konspirativno privremeno zatomljena. Očigledno da se ovdje radi o vrlo delikatnom pitanju principijelnosti logike izbornokandidatskih kompromisa, ili suvišno rizičnog kompromiterstva, koje nema nekog racionalnog uporišta u izbalansiranosti političkih interesa, izuzimajući privatnu starogradsku Hadžibajrićevu latifundiju.
Slijedeći već dugo godina uhodanu i etabliranu postizbornu dinamiku domaće političke pobjedničke pameti “nepostojanja drugog”, teško je zamisliti da bi predominantno pobjednički NiP i njegovi vijećnici, te koalicijski novoizabrani načelnici, pristali da solidarno podijele političku vlast, i tako uspostavljenu vladalačku moć, na istim predizbornim principima: tebi hadži-Dino sve, a poslije ćemo se “bratski” dogovoriti. Takva očekivanja, bez obzira na sasvim dobre personalno privatne “međuljudske odnose”, naročito krucijalne koalicijske osovine NiP-NS, djeluju sasvim iracionalno i neodrživa su pod uobičajeno očekivanim kadrovsko-karijerističkim naletom NiP-ovskih pobjednika, a i autoprogramiranih NS-SDP gubitnika. Banalizirano otrcano govoreći, pobjeda jeste jedini pravi izazov.
Takođe, istovremeno će to biti idealna prilika da se javno ustanovi i obim evidentne ogromnosti personalno-političkog ega neprikosnovenog, gotovo autoritativno “vjerovjesničkog”, šefa NiP-a i, potencijalno kontroverzne, njegove svijesti o samom sebi u datom historijskom momentumu, kao novom “Aliji”, ili, u najmanju ruku “prvog u Bošnjaka”. Uostalom, njegovo ex-SDA konvertitsko glasačko tijelo i drugi konzumenti narativa tog javno proklamiranog, umivenog i pragmatičnog svjetonazornog desničara, najvjerovatnije upravo to i očekuju. I takvom pseudoetnički slatkastom “pozivu”, zaogrnutom u lažni ultimativni patriotizam, nije lako odoljeti: ne bio ni prvi, ni zadnji koji se prepustio toj opasnoj uspavanci neke neobakirovske misije politikantske dekadencije.
Konačno, širi društveno-politički kapacitet “četvorke podno Igmana” i, posebno, njenog neformalno čvrsto etabliranog lidera, dojučerašnjeg uspješnika i “Alijinog partijskog vojnika” hadži-Elmedina Konakovića, ponajbolje će se moći izmjeriti razinom postizbornih tendencija da se difuzno revitalizira neka njegova, a naizgled prihvatljiva višestranačka, “poštenjačka bošnjačka reprezentacija”, kontra one neuspješne i kompromitirane Alijinog Malog. Uostalom, moguća ozbiljna previranja u Dininoj matičnoj partiji, “važnijoj” i od samog naroda, mogu vrlo direktno potpuno minorizirati i potrebu bilo kakvog dogovora sa tzv. NS-socijalliberalima, a kamoli sa onim što će nakon izbora preostati od Nekinih socijaldemokrata. Naravno, “događaji će imati konačnu riječ”. (Piše: Derviš ČIČKO)