Gotovo je nemoguće izbjeći zamku floskula, kada čovjek krene da opisuje aktuelnu situaciju u parlamentarnom životu Tuzlanskog kantona. Prve riječi koje padaju na pamet su: trakavica, sapunica, opstrukcija, korupcija…
Ono što je sigurno, jeste da je cijela ova, vještački kreirana, politička „kriza“, bila puko odmjeravanje snaga, na račun građana TK i preko grbače onih koji ovise o kantonalnom budžetu. Počelo je po scenariju iz 2013. godine, kada je SDP napravio skupštinski prevrat. Taj prevrat (in)direktno je doveo do pada Vlade TK u februaru 2014. godine.
Naime, protestu opljačkanih radnika i ogorčenih građana, pridružile su se i brojne stranačke snage, mahom iz onih stranaka koje su izgubile vlast. Na talasu narodnog bunta, uspješno su na političku scenu isplivali razni stranački igrači s klupe, nekompromitovani i svježi, čuvani baš za takvih prilika. Na kraju smo dobili „eskpertnu nestranačku Vladu TK“, koja je zapravo bila Vlada sastavljena od tih igrača.
Ako koalaciji okupljenoj oko SDP-a uspije da uspostavi novu Vladu, nije isključeno da im se na proljeće ponovo „desi narod“. Jer, za stranke kao što je SDA, nije uopšte teško mobilizirati svoju bazu. Dobrim dijelom zbog toga što je većina prekobrojnih boračkih udruženja pod direktnom kontrolom te stranke. Pored toga, bliski su i raznim vjerskim intitucijama i udruženjima, dok iskustva u organizovanju „dešavanja naroda“ imaju još od prije rata.
Samo, ovaj put će na ulici pored stranačkih, dobro organizovanih vojnika, biti i puno više ogorčenih ljudi, koji imaju puno razloga da budu ogorčeni. Od onih kojima su ograničeno kretanje i samoizolacija dobrano načeli psihu (malobrojni su oni, ako ih ima, kojima nisu nikako), do ljudi koji jedva balansiraju na ivici egzistencije – u narodu je nakupljen ogroman bijes, jad i jed. Osim pandemije, jedino što trenutno sprečava neke masovnije proteste i izlive tog, opravdanog, bijesa jesu vremenske prilike. Kao što smo vidjeli 2014., zime znaju biti veoma kratke, a nerijetko i tople.
Sutrašnja hitna sjednica Skupštine TK trebala bi da nastavi tamo gdje je OHR stao. Gordijski čvor kojeg je su zapetljali, OHR je „razriješio“ na način sličan onom kojim je Aleksandar Makedonski „razriješio“ originalni Gordijski čvor: upotrebom čiste pravne sile i grubim podsjećanjem da je Bosna i Hercegovina, ipak, protektorat, te da se domaći mogu igrati politike samo u okvirima koje im odrede strane gazde.
No, ono što me najviše zabrinjava, kao građanina Tuzle, kantona i Bosne i Hercegovine, a potom kao i ljevičara, jeste krah i bijeda domaće parlamentarne ljevice, koji se najbolje vide na tuzlanskom primjeru. Bilo da se radi o DF-u i SD-u, koji su uz SDA, ili SDP-u, koji je uz PDA, stranke kantonalne ljevice su dozvolile sebi da budu ništa više do čipovi u potkusurivanju dvije desne struje, koje su, opet, pod kontrolom dva čovjeka: Abdurahmana Hodžića i Mirsada Kukića.
Našu stranku ne spominjem, jer se radi o srednjoj stranci, čiji opstanak ovisi o koalicijama i koja je „radikalno centristička“, te je prirodno da njeni prvaci rade to što rade. Prevrtljivost i promjena timova su u dubokoj srži svake liberalne političke opcije, tako da u tom smislu, Naša stranka u cijeloj ovoj priči jedina ispadne dosljedna.
Na osnovu dostupnih informacija i dosadašnjeg toka događaja, nameće se utisak da se iza kulisa zapravo kriju nasilni pregovori dvojice moćnika, koji se bore za mjesto eksponenta Bakira Izetbegovića – „prvog u Bošnjaka“, u Tuzlanskom Kantonu. U slučaju da ti nasilni pregovori rezultiraju mirnim dogovorom, za što su obojica spomenutih moćnika dokazano spremni i sposobni, nije isključeno uspostavljanje buduće Vlade TK čija će okosnica biti SDA-PDA. Na kraju, raskol u SDA i nastanak PDA i jesu bili rezultat sukoba dvojice ljudi unutar ondašnje SDA. Bego Gutić je, doduše, tada bio isturen kao oponent Kukiću, iako je bio samo izvršilac naloga. Pokazao se nedoraslim za nošenje sa svojim političkim ocem, pa je postepeno sklonjen iz javnog života, a pozicija gradonačelnika Banovića, zapravo je njegova otpremnina i priprema za političku penziju.
Ono što me interesuje, u slučaju da se najgore ostvari, te da dobijemo na kraju SDA-PDA Vladu, jeste: da li je i koliko parlamentarna ljevica u stanju napraviti SDA-u, ono što je SDA napravila njima 2014? Ako pogledamo stranačke baze, uslovno rečeno, lijevih partija, vidjećemo mahom malograđanštinu uhljebljenu u opštinskim/kantonalnim institucijama i javnim preduzećima. Tu nema boraca, ni zemljoradnika, nema esktremista bilo koje vrste. A ekstremisti su u takvim situacijama krucijalni, iako su praktično beskorisni i štetni u svakoj drugoj situaciji. Protesti koje bi baza ove, nazovi-ljevice mogla organizovati, bile bi mirne šetnje i eventualno kićenje kordona policije cvijećem. Isto to su malobrojni pripadnici te baze, koji su odlučili da se pridruže narodu ogorčenom na SDP Vladu, radili i 2014. Ruže nisu urodile plodom. Sirova sila jeste.
Jedini potencijal nade za ljevicu u TK, a time i u cijeloj državi, jer Tuzla je bastion ljevice, vidim u gorespomenutim stranačkim igračima s klupe, relativno mladima i nekompromitovanima. No, da bi od njih bilo koristi, prvo se moraju pobuniti protiv svojih partijskih šefova, na svim nivoima. Oduzeti im kontrolu nad strankama koje su doveli do toga da budu ništa drugo do eksponenti ekonomsko-ideološki desnih struja. Potom, od njih napraviti stranke istinske ljevice – one ljevice koja će se baviti socijalnim pitanjima, standardom života, radničkim pravima, a ne vitalnim nacionalnim interesima i puno vitalnijim ličnim interesima.
Al’, dabogda šćeri… (Piše: Elvis KUŠLJUGIĆ)