(Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički analitičar iz Sarajeva)
Kad u januaru iduće godine novi-stari američki predsjednik Donald Tramp stupi na dužnost, svijet očekuje da on, kako je najavio u svojoj izbornoj kampanji, zaustavi rat u Ukrajini i zaraćene strane primora da sajednu za pregovarački sto. Kako će to Tramp izvesti može se samo pretpostavljati, ali da će biti teško to je tačno. Jer, Rusi kao agresori drže 25 posto ukrajinskog teritorija, a Kijev ne pristaje da se odrekne nijednog svog dijela.
Po svemu sudeći, Ukrajina kad se rat završi više neće bit ista, nečega bi se, zbog mira, morala odreći, a svijet opet ne želi prihvatiti rješenje po kojem bi Rusija bila pobjednik. Ali, jedno su želje, a drugo realnost na ratištu. Po svemu sudeći, Amerikanci će odlučiti o ishodu. U svakom slučaju, rat u Ukrajini, u nekim aspektima promijenio je svjetski poredak, uključujući i forrmiranje novih blokova, što nije viđeno od Hladnog rata, između NATO-a i drugog bloka Vatršavskog ugovora, od 1945. do 1990. godine.
Karakteristika multipolarnog svijeta jeste postojanje više globalnih centara moći. U multipolarnom svijetu, postoji više država ili organizacija koje igraju ključnu ulogu u oblikovanju međunarodne politike i ekonomije. Primjeri tih sila mogu biti Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija, Europska unija, Indija, a možda i druge regionalne sile poput Brazila, Japana ili Turske.
Nadalje, tu je i izbalansirana konkurencija i suradnja. Globalni problemi, kao što su trgovina, klimatske promjene, sigurnost, pandemije ili nuklearno naoružanje, zahtijevaju saradnju među velikim silama, ali istovremeno mogu izazvati konkurenciju i strateške rivalitete. Na primjer, SAD i Kina jesu ekonomski konkurenti, ali također bi morali sarađivati na pitanjima poput klimatskih promjena ili globalnih zdravstvenih prijetnji.
Rat u Ukrajini je zaoštrio postojeću globalnu tendenciju formiranja blokova oko Vašingtona i Pekinga. Prešlo se u haotični multipolarni svijet, u kojem je sve oružje – energija, podaci, infrastruktura, migracije, a geopolitika je ključna riječ, zapravo sve je geopolitika. Centralna Azija, Kavkaz, Balkan, Afrika i azijsko-pacifička regija poprišta su borbi za utjecaj između velikih sila poput SAD-a, Kine, Evropske unije, Rusije i Turske, Oni to rade putem finansiranja infrastrukturnih projekata ili sporazumima na području trgovinske, vojne ili diplomatske saradnje.
Kad je riječ o Evropskoj uniji, rat u Ukrajini bio je prilika da pokaže da može djelovati kao ključni igrač, ali donosi i opasnost da ponovo bude “druga violina” Vašingtonu. Ipak, Evropa ne stoji tako loše, pokazala je otpornost i sposobnost da reaguje vrlo brzo od početka rata, s vojnom podrškom, pomoći za izbjeglice i smanjenjem od ruske energeteske ovisnosti. Ujedinjeni s Vašingtonom u podršci Kijevu, evropski lideri žele ojačati odnose sa SAD-om, ali shvataju da bi, kad Donald Tramp preuzme predsjedničku dužnost u SAD mogli opet ostati sami.
Budući da više atlantistički orijentisane države članice EU-a ne vide budućnost izvan američkog i NATO sigurnosnog kišobrana, Unija traži još područja u kojima bi mogla smanjiti strateške ovisnosti, pored ruskih fosilnih goriva, koja su sada uglavnom eliminisana. Ipak, EU će nastojati izboriti se za mjesto za pregovaračkim stolom kojim će se okončati rat u Ukrajini. Kako se kaže, ako niste za stolom, onda ste na jelovniku. “Ne želim da samo Kinezi ili Turci, bez Evropske unije, pregovaraju o tome šta će se dogoditi”, rekao je francuski predsjednik Emanuel Makron. Tako razmišljaju i neki drugi lideri EU. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički analitičar iz Sarajeva)