Pojedini krugovi u zapadnoi Evropi, sudeći po nekim anketama, prizivaju treći svjetski rat koji bi, kako ističu, trebao početi do 2031. godine. U nekim strahovima, izgleda – velike su oči. Po takvim pesimističkim prognozama globalni oružani sukob bi izazvali Ruska Federacija i Sjedinjene Američke Države u šta ne vjeruju relevantni geopolitičari i pitaju: zar svijetu nije dosta ruske agresije na Ukrajinu koja traje četiri godine i, unatoč mirovnim pregovorima, još nije blizu kraja!?
Ne bih se složio s onima koji smatraju da bi Rusi uskoro mogli krenuti u neku novu invaziju zbog jednostavnog razloga što su iscrpljeni ratom koji su izazvali u Ukrajini. Kad je Rusija je od 24. februara 2022. počela agresiju njihov predsjednik, Vladimir Putin, mislio je da će lako savladti Ukrajinu, ali se prevario. Četiri godine Rusija trpi velike gubitke u ljudstvu i borbenoj tehnici, a prema nekim procjenama gubi oko 35.000 vojnika mjesečno, što otežava održavanje tempa operacija. Do sada je u ratu u Ukrajini ubijeno blizu dva miliona vojnika (na obje strane) i ukrajinskih civila.
Kad je američki predsjednik Donald Tramp brzopleto najavio da bi SAD mogle napasti i osvojiti Grenland, koji je u sastavu Danske, nije bilo malo onih koji su pomislili da je treći svjetski rat na pomolu. Tramp je (za sada) odustao da ratom osvaja ledeni otok, ali one koji su njegove prijetnje shvatili ozbiljno strah još ne napušta. U međuvremenu, Tramp je govoreći na Globalnom ekonomskom forumu u Davosu, rekao da Amerikanci neće ući u treći svjetski rat, ali ni to one nevjerne nije umirilo.
U vezi s ovom temom je i pitanje: šta bi moglo biti na Bliskom istoku? Američka vojska nagomilala je značajne zračne i pomorske snage u tom dijelu Azije dok se u Ženevi vode razgovori s Iranom. Koncentracija snaga SAD-a u Perzijskom zalivu i uz obalu Omana (oko 700 kilometara od Irana) ima dvostruku svrhu – zastrašiti Teheran, ali i osigurati opcije za eventualne napade unutar Irana ako pregovori o njegovom nuklearnom programu propadnu. Amerikanci su u junu 2025., u operaciji pod nazivom “Ponoćni čekić” bombardovali ključna iranska nuklearna postrojenja, uključujući Fordow, Natanz i Isfahan – ali to nije izazvalo globalni rat. Pojedini analitičari tvrde da bi se i sada to svelo na regionalni sukob i kad bi SAD ponovo napale Iran.
Da li Ujedinjene nacije mogu moćnike odvratiti od ratnih ciljava? To je teško pitanje. Treba podsjetiti da je UN prvobitno Trampu odobrio da osnuje Odbor za mir za Pojas Gaze, ali se više i ne pominje da je djelokrug rada to odbora ograničen samo na sukob na Bliskom istoku, nego da ima širi spektar. Takvim odborom predsjednik SAD-a ne samo da jednostrano proširuje definisan mandat UN-a, nego preduzima i korake koji bi dugoročno mogli potkopati UN i međunarodni poredak.
Predsjednik Tramp je izjavio da bi Odbor za mir potencijalno u nekom trenutku mogao zamijeniti UN. To je, međutim, opisao više kao mogući ishod nego kao cilj i naglasio: „Veliki sam obožavatelj potencijala UN-a, ali ta organizacija nikada niije dostigla svoj puni potencijal.“ Američki predsjednik može o Ujedinjenim nacijama misliti šta hoće, ali mnogi relevantni analitičari smatraju da bi svijet izgledao puno drugačije da nema Svjetske organzacije.
Činjenica je da su Ujedinjene nacije, u proteklih više od 80 godina, i pored toga što se neke važne rezolucije Vijeća sigurnosti nisu dokraja implementirale, dale ogroman doprinos u posredovanju između zaraćenih strana i sa svojim mirovnim snagama, u nekim periodima, nadzirale provođenje mirovnih sporazuma. Nestanak ove međunarodne organizacije značio bi gubitak ključnog foruma za diplomaciju, humanitarnu pomoć i razvoj, što bi, pored ostalog, dovelo do manje pomoći za siromašne i ranjive skupine na svim meridijanima.
Ovu kolumnu bih završio bih poznatom izrekom: “Ko želio rat – u kući ga imao”. Meni lično je poslije rata u BiH i uloge ratnog izvješača – rata dovoljno za ovaj život. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički analitičar iz Sarajeva)