Tušanj je bio ispunjen do posljednjeg mjesta, oboren je rekord stadiona u posljednjih pet godina, možda i više, svi su vjerovali u trijumf izabranika Danijela Pranjića.
Prosuli su previše bodova na Tušnju, u gostima bez pobjede (Foto: Darko Zabuš)
Po završetku susreta nastao je muk na stadionu, piše Sportsport.ba.
Navijači Slobode u bili u nevjerici igrači su bili razočarani neki su i plakali.
Stadionom se orilo “Uprava napolje”, a nakon toga Danije Pranjić, stručni štab i igrači ispraćeni su zvižducima.
Igrači su zatim otišli pred tribinu sa najvatrenijim navijačima Slobode, a “Fukare” su od igrača tražile samo jedno – da skinu dresove, smatrajući da nisu dostojni da nose dres kluba kao što je Sloboda.
Ovo je, nažalost, posljednji čin”filma” koji je režirala uprava kluba na čelu sa slatkorječivim, ali neučinkovitim Elmirom Šećerbegovićem.
Kada su prije tri i po godine preuzeli klub, naprasno potisnuvši tadašnje članove Skupštine, obećavši 50 novih skupštinara sa ulogom od po 25.000 KM, što se nije desilo, Šećerbegović je tražio “šest mjeseci šutnje”, odnosno, da se novoj upravi da vremena za snimanje stanja i projektovanje nove strategije rada u klubu, bez kritika i prozivki.
I dobili su to, a bivši trener Zlatan Nalić, pola godine poslije rekao je:
“Ovo je prva uprava koja uopšte nema opoziciju!”
Dalje, obećao je Šećerbegović (u početku s Amirom Meškovićem, s kojim se ubrzo razišao!) evidentiranje i osjetno smanjenje dugova, afirmaciju domaćih trenerskih kadrova i mladića iz Škole fudbala Slobode, a već za dvije godine obećao je stabilnu Slobodu koja će se boriti za Evropu, a i za naslov prvaka.
Od svega ništa, a rezultat je borba za goli opstanak svake sezone, sve do današnjeg najtužnijeg dana – ispadanja u Prvu federalnu ligu BiH. Možda je za njih utješno što će Sloboda u Federalnoj ligi imati najveći stadion, najbolji teren, mada sada teško i najveći broj gledalaca, što će igrati kantonalne derbije u Banovićima, Gradačcu, Gračanici, Srebreniku…
Ali, u Tuzli će premijerligaške utakmice igrati Plavi iz Simin hana, tojest, Tuzla City.
Što se igrača i trenera tiče, mijenjali su ih kao prljave čarape. Domaći treneri nisu imali šansu da se iskažu, osim što im je “vrući krompir” stavljan u ruke kad bi bilo gusto. Doduše, na početku ove sezone su postavili Adnana Jahića, nesporno nekada dobrog igrača i čovjeka, ali niskusnog trenera. Predugo je “jahao” na klupi bez rezultata, dva puta su mu podrškom produžili mandat kada je javnost tražila odlazak, a prekasno je otišao i to nakon što je tražio pobjedu – da ne bi otišao s porazom!
Za Slobodu je već tada došao “cajtnot”, a doveden je u trenerskom smislu također neiskusni Danijel Pranjić. Nije se dogodilo ono čemu su se svi nadali, novi trener nije mogao, ako je uopšte trebao biti angažovan, napraviti preokret. Ekipa s tek nekolicinom kvalitetnih igrača, nije donosila bodove. Najbolniji je bio poraz od Sloge na Tušnju, ali nepravedno je hvatati se za glavu zbog jedne utakmice, ako se cijelo prvenstvo “šepalo” i na domaćem terenu, a pogotovo u gostima gdje nije ostvarena nijedna pobjeda!
I da ne spominjemo da je uoči svakog prvenstva, pa i na polusezonama, bila vidljiva promenada jeftinih, osrednjih i vremešnih igrača (čast izuzecima). Ne pravi se pita od lošeg/starog žita, kaže stara poslovica. A Uprava Slobode, u čije je ime uglavnom govorio Elmir Šećerbegović, trudila se “hraniti” javnost upravo time.
Nakon svega, šta je ostalo od obećanja, a šta predstoji – viđeno je danas na Tušnju. Sloboda je, brend često je spominjao Šećerbegović, ali ipak će igrati među federalcima. Trebaće tražiti nekog novog Ćiru da je vrati u elitu bh. fudbala.
Neko za ovakav krah treba preuzeti odgovornost. Od koje, da i to kažemo, ne smiju biti amnestirane ni gradske vlasti! O tome drugom prilikom. (tl – Foto: Darko Zabuš)
