Fra Ivo Marković, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, objavio je komentar u vezi održavanja mise žrtvama Bleiburga koja je zakazana za 16. maj, javlja N1. Njegov komentar prenosimo u cijelosti.
– “Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” kaže Isus u Iv 8,32. Spornost mise za žrtve Hrvatskog križnog puta, za žrtve Bleiburga 1945. u Sarajevu 16. svibnja 2020. upravo je u istini Sukobljavaju se barem dvije istine, a čim je više istina, znači da su to ideologije, sakate istine s posebnim potrebama koje je potrebno mirno dozreti da budu jedna istina.
Hrvatski većinom katolički narod na Bleiburgu je 1945. pretrpio najveću kataklizmu u svojoj povijesti. Pobjednička partizanska vojska osvetnički je likvidirala još neutvrđen broj pripadnika raznih poraženih vojski i naroda u bijegu. Pouzdano je da je pobijeno više desetaka tisuća ljudi i zatrpano u masovne grobnice po Sloveniji i tragom Križnoga puta kamo su gonjeni. Osvetnici partizani pretežno su bili (veliko)Srbi prebjezi iz četničkih jedinica pred sam kraj rata, sam Tito je Ivanu Meštroviću opravdavao te likvidacije nuždom da zadovolji osvetničke potrebe Srba. Nakon rata komunistička vlast nastavila je demonizaciju hrvatskog naroda kao fašistoidnog, genocidnog, retardirano ubilačkog, godinama nakon rata likvidirani su ponajviše ugledni Hrvati kako bi se ulio strah i osigurala komunistička vlast. Deseci tisuća udovica s još više djece živjeli su i odrastali u strahu i nijemosti podnoseći bol i stigmu i vapijući za danom kada će moći izreći svoju istinu i bol. Sjećanje na Bleiburg i komunističke progone najteža je i najopasnija bolna rana i energija koja vrije u hrvatskom katoličkom narodu koju je nužno ozbiljno susresti i liječiti kako bi taj narod doživio svoje dostojanstvo i pred sobom i pred drugima i kako bi se zaustavila okrutna manipulacija tom ranom i bolom hrvatskoga naroda.
Breme ostavljeno Crkvi
Nakon pada komunizma, raspada Jugoslavije i rata 1995. očekivalo se da će se i ta istina trijezno istražiti. Osobno sam u vrijeme rata 1992-1995. bio član jedne komisije koja je savjetovala hrvatsku vlast kako napraviti kvalitetnu državu. Jedna od važnih preporuka bila je da se odmah osnuje komisija istine o komunističkim zločinima na najvišoj svjetskoj razini s predstavnicima svih zainteresiranih te se tako utaži bol, skine stigma i otvori perspektiva političkim odnosima s manje sukoba. Međutim aktualni HDZ-vlastodršci, mahom bivši komunisti poput Tuđmana, Mesića, Manolića, Perkovića i sličnih, nisu za to pokazali nimalo interesa, naprotiv, pa su prepustili Katoličkoj crkvi da nosi to opterećujuće breme sjećanja hrvatskog katoličkog naroda. Nijedna hrvatska vlast do sada u 25 godina nije preuzela na sebe politički dio odgovornosti za taj problem, nego je samo manipulirala nastojeći izbjeći političku štetu i dobiti poene. Budući da je crkveno obilježavanje Bleiburga krajnje ispolitizirano i nikako se ne može svesti samo na liturgijski čin, to je postalo vrlo problematično pred odlučnim stavom Europe prema fašizmu i Austrijske katoličke crkve prema dostojanstvu svetoga čina na Bleiburgu. Hrvatska država ne prihvaća politički dio toga problema i sada kada je predsjedateljica Vijeća Europe, sav teret prebacuje na Katoličku crkvu, a Crkva da izbjegne obilježavanje u Zagrebu prebacuje vrući krumpir Katoličkoj crkvi u BiH. Reis Kavazović mudro je uz diplomatske komplimente Kardinalu dodao: „U Sarajevu se spojilo sekularno i vjersko, odnosno vjersko i političko i vjerovatno kardinal o tome nije dovoljno vodio računa.“
Papa Pio XI. 1937. objavio je encikliku Mit brennender Sorge (S gorućom zabrinutošću) i upozorio da je nacizam s rasizmom posve protivan kršćanskim polazištima. Nekoliko dana kasnije Papa je objavio encikliku Divini Redemptoris (Božanskoga Otkupitelja), u kojoj osuđuje komunizam jer je “u biti neprijateljski prema vjeri u svakom obliku”. Radi se o tome da je Katolička crkva u korijenu odbacila nacizam, a komunizam je doživjela više kao konkurenciju. Nacizam vuče svoje korijene u mitologiji snage, a komunizam u prosvjetiteljskom nadahnuću, nacizam se nije puno obazirao na vjeru, a komunizam se sustavno žestoko borio osobito protiv Crkve kao pokroviteljice klasnog društva. Katolička je crkva dijabolizirala komunizam na račun zaborava zla fašizma. Pojava Sovjetskog saveza i rat u Španjolskoj pretvorili su Katoličku crkvu u najsnažniju protivnicu komunizma. U toj borbi protiv komunizma čak se i fašizam pričinjao saveznikom pa su komunističke formacije smjestile Katoličku crkvu za saveznicu fašizma, a trajno je prati stigma da se nije dostatno na visini svoje proročke misije borila protiv fašizma, osobito u zaštiti Židova u holokaustu.
Crkva previđala zlo fašizma
NDH je prihvatila nacističku ideologiju, a Katolička crkva je previđala zlo fašizma težnjom hrvatskog naroda za samostalnom državom i borbom protiv neznabožačkog komunizma. I danas je uvelike tako, u hrvatskih katolika i fašizam i komunizam drže se ideologijama zla, komunizam se pak drži većim zlom barem po rezultatima, dok se polazišta zaboravljaju. Neznatan broj katoličkog klera podržavao je nacističku ideologiju, dok je simpatizera komunizma bilo puno više zbog socijalnog programa. Nimalo zanemariv broj katoličkih svećenika tražili su komunikaciju i pomirenje s komunizmom, među njima izrazit broj bosanskih franjevaca, koje još i danas hrvatski nacionalisti drže izdajicama, iako je Katolička crkva upravo po modelu bosanskih franjevaca uspostavila dijalog i odnose s komunističkom Jugoslavijom.
Stradalnici od fašizma, osobito Židovi, Romi, komunisti, Srbi, optužuju Katoličku crkvu da je sukrivac za njihovo stradanje u fašizmu. Srpska pravoslavna crkva usprotivila se proglašenju bl. Alojzija Stepinca svecem i papa Franjo je u duhu pomirenja odgodio to proglašenje kako to ne bi bilo produbljenje sukoba nego šansa za traženje istine. Mnogi Hrvati neopravdano napadaju Papu da se stavio na stranu Srba, a on se stavio na stranu pomirenja.
Židovi BiH kao najveći stradalnici fašizma drže da misa za žrtve Bleiburga prezire njihovu bol i oslobađa krivnje fašističke počinitelje. Srpska pravoslavna crkva i SABNOR isto tako. Reis Kavazović vrlo mudro podržava slobodu vjere i Crkve, ali i diplomatski navodi svu spornost te mise: „Postoji politička odgovornost Hrvatske, a najlakše je sve pripisati crkvi.
“ Cilj mise za žrtve Bleiburga je da se čuje i istina o stradanju i boli hrvatskog katoličkog naroda, no ako ta misa proizvodi drugačije efekte, onda je svakako sporna. Ta misa u ovakvom obliku dovodi u pitanje postignuća i opstanak Međureligijskog vijeća, zatvara ekumensku perspektivu u BiH, prekida dobre odnose s Židovima. Hrvatski katolici imaju pravo na tu misu da se čuje za njihovu obespravljenost, rane i bol, no onda je trebalo povesti sustavnu akciju da se Židovi, Srbi, SABNOR, pripreme za to, da im se objasni da to nije nikakva ekskulpacija fašizma, nego isključivo molitva. Umjesto dijabolizacije koja produbljuje sukob još uvijek nije kasno da se okrene dijalogu, da Kardinal primjerice posjeti Židovsku zajednicu, Episkopa, SABNOR i objasni im o čemu se radi, da izrazi razumijevanje za njihove strahove i dadne im garancije da će to biti čin mira i pomirenja, čišćenja memorije, te da ih pozove, zamoli da dođu na tu misu i osvjedoče se da je to molitva koja liječi i njihove rane i bol.
No ostane li ovako, HNS će to iskoristiti za još veće izluđivanje hrvatskog naroda, a ništa nisu učinili ni za žrtve Bleiburga, ni za hrvatske žrtve ovoga rata, samo optužuju da zločinci nad Hrvatima nisu kažnjeni, a sami ništa nisu učinili da se ti zločini istraže i osude. Neće valjda Bošnjaci i Srbi istraživati svoje zločine nad Hrvatima, nego će ih zataškavati, a očito HDZ-u i kompaniji treba hrvatski narod kao žrtva, a ne kao zreo politički narod. Podrška koju ta Herceg-Bosna daje Kardinalu i misi za žrtve Bleiburga najveća je podvala Katoličkoj crkvi u BiH, njima ne treba mir, oni žive od sukoba i lošeg položaja svoga naroda u kojeg su ga doveli i u čemu ih drže. Ako Kardinal s njima misli izliječiti rane svoga naroda, onda zaista prepušta Crkvu da bude marioneta najkatastrofalnije vlasti za hrvatski narod u BiH u njegovoj povijesti.