Dvije godine poslije: Pismo Mevludinu Ekmečiću, akademskom slikaru iz Tuzle (Foto)

Dragi Ekmek,
pišem ti ovo pismo svjestan da neće doći na tvoju adresu, koja je već dvije godine u zvjezdanom nebeskom beskraju, ali hoću da ti javim da su se obistinila tvoja sumorna predviđanja o zaboravu i našem bosanskom/bošnjačkom kratkom pamćenju i da je ovdje odmah iza tebe pao mrak po tebi što nije neuobičajeno za ovdašnji duhovni prostor, jer su mnogi naši velikani duha, kulture i umjetnosti, a i politike, imali istu sudbinu.

Danas je petak, 14. aprila 2023, 21:41 sati, kasni su sati, a cijeli dan prebirem sjećanje na tebe, ambijent tvog ateljea i naše dugotrajne razgovore na razne teme i aktualnosti kulturne i političke scene našega grada i države. Povremeno skoknem do tuzlanskih internet portala i tvog Legata, da vidim hoće li se neko oglasiti povodom ove tužne godišnjice bez tebe, a danas su dvije godine od tvoje smrti. Ali ništa, niko ni riječi, ni slova, ni tona, ni slike, ni pomena, ni mukajet što bi rekli, kao da te nikada i nigdje nije bilo, kao da si otišao bez ikakvog traga. Obuze me jeza, strah, stid, muka i nevjerica, pa se pitam se: Je li moguće da si tako brzo zaboravljen?, zaboravljen Ekmek, koji je bio kulturološka vertikala/simbol grada Tuzle preko pedeset godina, život posvetio ovom gradu, nesebično poklonio najveći dio svojih djela gradskim institucijama kulture, zemlje Bosne i bosanskog naroda.

HOĆU DA IH PODSJETIM…

Ovim pismom, u ovo gluho doba noći kada naviru uspomene, hoću da oživim sjećanje  na tebe i podsjetim bar one koji su te nekada znali, voljeli  i poštovali i kao čovjeka i tvoje djelo, ali i na neke činjenice i postupke pojedinaca i institucija koje su predstavljali, iz kojih se još mnogo ranije moglo naslutiti/primijetiti neprimjereno izopćavanje tvoje kulturološke uloge i misije u javnom životu, čime je perfidno najavljeno da je Ekmek još za života skrajnut iz javnog i kulturnog života grada i usmjeren na put ka koloni odbačenih.

  Kroz mali kalandrije događaja podsjetiću kulturnu javnost ovoga grada i šire šta se sve dešavalo neprimjereno u odnosu prema djelu i liku Prof. Mevludina Ekmečića, još od vremena izdavanja Ekmekove knjige, Sjećanje na ljude moga vremena, 2012., zatim, koncepta politike gradskih vlasti u oblasti kulture, statusa i uloge Galerije portreta u vremenu koje dolazi, modaliteti idejnog rješenja Kapije (mjesta stravičnog zločina i stradanja tuzlanske mladosti 25.05.1995.), oživljavanje ambijentalne funkcije Ismetove kuće (Atelje Ismeta Mujezinovića), kada je i začeo svoju ideju o osnivanju Legata koji je svojevremeno planirao zavještati u Tuzli, do otvaranja retrospektivne izložbe u Tuzli, 26.11.2019. povodom 90 godina života i 72. godine umjetničkog rada (1947.-2018.).

U tom kontekstu Ekmek je bio  nesebično zdušno zaokupljen promišljanjima i traganju na idejnom koncipiranju najoptimalnijih i najboljih mogućih rješenja funkcioniranja institucija kulture i njihovih programskih sadržaja, jer je njegov nemirni umjetnički i intelektualni duh stalno i uporno tragao za vizijama i prosperitetu institucija kulture i uopšte duhovnog avangardizma, moderniteta i kvalitete univerzalnih ljudskih stvaralačkih potencijala, ali je vidio da kulturna politika gradske vlasti ide u sasvim drugom pravcu, da o tome neprikosnoveno odlučuju novokonponovani samozvani autoriteti, da je politika postala obrazac za sudovanje u svim sferama društvenog života, da je kultura u funkciji političke probitačnosti i da politička moć i vlast arbitrira svemu pa i u sferi umjetničkog i duhovnog stvaralaštva.

  Bio sam inicijator ideje da izdavač Ekmekove knjige, Sjećanje na ljude moga vremena, 2012. bude Univerzitet u Tuzli, s čime se on složio, što bi bilo na obostranu korist i zadovoljstvo, jer je Prof. Ekmečić nosilac titule počasnog doktora nauka Univerziteta u Tuzli., da bi to bila najnormalnija gesta Rektorata Univerziteta prema svom počasnom laureatu i čast da se takvom knjigom i od takvog velikana umjetnosti i kulture prezentira Univerzitet u javnom prostoru i internacionalnom okviru.

AKADEMSKA KALVARIJA E. HALILOVIĆA

U nizu razgovora o toj mogućnosti i potrebi pokroviteljstva Univerziteta, tadašnji rektor E. Halilović, iako je načelno prihvatio ideju, ubrzo je neobjašnjivo izbjegavao njeno konkretiziranje i u svom konfuznom i nedorečenom vokabularu profanih objašnjenja, saglasni smo bili u dojmu/impresiji da tadašnji rektor, a desiće se i budući akademik (sic), nije odavao utisak intelekta i kulture akademske komunikacije primjerenim funkciji koju obavlja, ali smo  strpljivo odolijevali providnim manipulacijama i pokušajima nedostojnog, elementarno nekulturnog ponašanja i pokušaja degradiranja velikog umjetnika i  nosioca počasnog  priznanja Univerziteta, da bi na kraju, tu trakavicu, poslije silnih providnih obećanja, laži i razvlačenja pameti protumačili vrlo pragmatički, da lik očito nije razumio originalnost ideje, estetiku, umjetničku dimenziju i poruku umjetnikovog djela.

A radi se o rijetkoj likovno-literarnoj monografiji sa više od 500 strana i preko 400 portreta poznatih/uglednih i neobičnih ličnosti iz raznih sfera javnog, kulturnog i društvenog života sa njihovim biografijama i zanimljivim anegdotama, nastalih u periodu od 1948. do 2010., koje je Ekmečić napravio. Na ovaj, vrlo originalan način, oživio je jedno vrijeme i njhove aktere u adekvatnoj umjetničkoj formi, koju je na kraju sam finansirao od svoje male penzije i skromnog budžeta i darovao kao poklon sudionicima i širem krugu prijatelja, građanima Tuzle, uposlenicima Univerzitetu, pojedincima i institucijama širom prostora bivše Jugoslavije i dalje.

  Povodom ove nesuvisle akademske kalvarije koju je priredio E. Halilović, ali i niza drugih motiva/razloga, često sam za posljednjih dvadeset i više godina u krugu respektabilnih intelektualnih i kulturnih krugova ovoga grada, bio u prilici čuti zapažanja, komentare i pitanja: Odakle i kako preživljava (nije izuzetak niti usamljena pojava u šabloniziranoj shemi kadrovske kvadrature kruga) kadrovska pojava zv. E. Halilović, nekadašnji lokalni ministar, rektor, diplomata, akademik (sic) i tko zna kakvim se sve zvanjima, titulama i čime još nije zaogrnuo ovaj kadar za sva vremena i prilike, koji očito ništa ne odbija ako mu je od koristi i javnog promicanja?

Preko trideset godina ovaj kadrovski veteran, (školski/idealan  uzorak karijerizma za sociološku studiju slučaja karijernog pozera i aparatčika), koje je izrodila nova demokratija, stoji u redu iščekivanja kada će biti pozvan u red za razne titule, namještenja i funkcije iz koša kadrovske politike aktualne stranačke vlasti lokalnog ili državnog nivoa. A šta je iza toga kao vizija, kreacija, akademski autoritet i rezultat ostalo od tog kadrovskog univerzuma, posebno kada je Univerzitet u Tuzli u pitanju? Nisam čuo ubjedljiva objašnjenja i obrazloženja razloga za protežiranje ovog kadrovskog „potencijala“, što otvara pitanje i sumnju u moralno-političku i intelektualnu kapacitiranost onih koji predlažu i odlučuju o kadrovskim pitanjima/rješenjima određenih političkih organa i njihovih krugova za razne nivoe vlasti i pozicija u oktroiranom političkom galimatijasu.

Nije iznenađujuće kajanje bivšeg visokog dužnosnika Univerziteta, što je pomenutog lika podržavao u njegovoj akademskoj i javnoj promociji, uz opasku da je ovaj kadar za sva vremena, prilike i potrebe, njegova velika greška, ali i politike ovoga grada. Sreća je jedino da takvi likovi bez javnog ugleda, ne ostaju pohranjeni u memoriji kulture sjećanja, a odraz je naše opšte društvene atmosfere i zapuštenosti ambijenta koji trpimo, ili kako kaže veliki M. Krleža: „U gomili smrdi, ali je toplo“.

“BOLJE PODOBAN, NEGO SPOSOBAN”

Tako se i ovaj upit svodi na stanje i opći ambijent naše sveukupne društvene stvarnosti i ove sredine koja nije izuzetak, koje se može okvalificirati kao sumrak demokratije, morala i akademskog digniteta, čije su posljedice poplave nekompetentnih kadrova koji nažalost nisu trenutačna pojava u našem društvenom miljeu, posvuda ih je na svakom nivou i na pretek, predugo komotno uspijevaju plivati u ovoj našoj opštoj, duhovnoj i moralnoj močvari, koji uvijek iz pričuve čekaju svoje vrijeme. Regrutovanje kadrova se vrši pod visokim pokroviteljstvom političkih, lokalnih, neformalnih, familijarnih i krimi/polukriminalnih klanova, koji preživljavaju u toj političkoj/režimskoj truleži i ustrojenoj piramidi zavisnosti i neupitnoj odanosti vođi/lideru, koji obično ometeni u promišljanju i viziji politike funkcionišu po davno ustrojenom sloganu: “Bolje podoban, nego sposoban! ».

Najbolji su nepoželjni i obično ušutkani, čestiti saginju glavu, nesposobni se savijaju uz vlastodršce, loši se guraju i nezadrživo utabanom stazom  karijerizma jure naprijed za lahkim i brzim uspjehom čiji je jedini argument bahatost, nekultura, promovisanje sile prema onome ko ne misli isto ili ne podržava politički vrh stranke, svi su drugi izdajnici i otpadnici, taman kako je zapisao I. Andrić: « Dođu tako vremena, kada pamet zašuti, budala progovori,…a fukara se obogati »! Gdje je kvaka? Takvi kadrovi će na kraju od političke stranke, koju razara trulež nepodobnosti i nepotizma, izroditi političkog bogalja, kada više neće imati sposobnosti i kapacitet odgovoriti izazovima  politike našega aktualnog društvenog trenutka, a to će značiti i njeno samouništenje i konačni kraj, čijoj političkoj agoniji svjedočimo.

  Svjedok sam Ekmekove uznemirenosti kada je Gradsko vijeće Tuzla, 03. aprila 2017., donijelo Odluku da se postojeća Galerija međunarodnog portreta spoji sa Domom mladih u ustanovu pod nazivom Centar za kulturu (u daljem tekstu CK, citiranje amblema/loga nove ustanove), bez ikakvog obrazloženja o povodu i razlozima koji opravdavaju donošenje ovakve odluke, kada su animirani ugledni kulturni i javni radnici na reakciju iz koje je nastalo « Otvoreno pismo javnosti », da se odbije ideja Gradskog vijeća, kao neprihvatljiva i štetna za kulturni i duhovni ambijent i identitet grada, teškom mukom, odricanjem i idejnim zanosom njenog osnivača i dugogodišnjeg upravitelja Mevludina Ekmečića imala ugled evropske institucije kulture sa svojim prepoznatljivim amblemom/logom, bogatim višedimenzionalnim likovnim fundusom i bila specifična lična karta grada Tuzle.

J. IMAMOVIĆ IDEJNI TVORAC ZAMIRANJA GALERIJE PORTRETA

Nažalost ideja potpisnika Otvorenog pisma nije odbranjena, idejni tvorac njenog zamiranja, tadašnji gradonačelnik J. Imamović, uspio je u svojoj suludoj namjeri i Galerija je utopljena u nekakav preživljeni socrealistički koncept organizacije institucija kulture i prestala biti simboličko mjesto avangardne kulturne duhovnosti ovoga grada sve do današnjih dana. Bio je to svojevrsni kulturni skandal, ili kako je tada izjavio nekadašnji načenik opštine Tuzla S. Bešlagić. «Ovaj potez Gradskog vijeća je najveći kulturocid u historiji Tuzle », 13.11.2017. Danas, Galerija nije više kultno mjesto intelektualno-duhovnog kutka ovoga grada, niti kadrovski, konceptualno, organizacijski i programski sadržajno, kakvo je bilo u Ekmekovo vrijeme, pa se u nostalgiji za starim dobrim vremenima, prisjećamo nekadašnje uzavrele duhovne atmosfere i šarma našega grada, koja je iznjedrila veliki broj znamenitih duhovnih stvaralaca, koja se lagano, ali sigurno izvlačila iz jedne provincijske malograđanske sredine u savremeni stil promicanja urbano-kulturoloških domena koji otvaraju i stvaraju senzibilitet modernosti i visokorangiranih kulturoloških vrijednosnih sistema.

Sjećam se u holu tog malog galerijskog prostora, uvijek ste mogli zateći face iz javnog i kulturnog života grada u žučnim plahovitim raspravama, kojima je Ekmek davao poseban ton, što je bio svojevrsni mali akademski slobodoumni debatni klub, (Staćo Kovačević, Musatafa Hadžialić, Dragiša Trifković, Nijaz Alispahić, Vlado Kerošević, Vojka Vasiljević, Zdravko Novak, Hasan Fazlić, Muhsin Nalić, Ćazim Sarajlić, Nedim Hrustanbegović, Ivica Nosić, Ekrem Avdić, Dr. Huso Sušić, Prof. Enver Mandžić, Ahmet Kasumović, Vito Pavlović, Zlatko Dukić, Aco Adamović, Husein Dropić, Alija Hamzić….) na razne teme društvene stvarnosti i kritički promišljali aktualne i nove trendove u kulturi i javnom životu. Odzvanjali su gromoglasni argumenti Za i Protiv u teatralno zanosnoj duhovnoj atmosferi tolerantnog istupa svakog od prisutnih iz koji su se izrađale nove ideje za opšte dobro.

Tog ambijenta više nema, novi ljudi su sve to zapustili ili nisu imali smisla da ožive intelektualno-duhovnu pozornicu okupljanja umnih ljudi ovoga grada da bez zadrške, otvoreno i slobodoumno promišljaju teme i dileme ove sredine i šira društvena pitanja. Kakvu opštu društvenu atmosferu, kulturni model i obrazac imamo danas, pitamo se? Hladan utihli prostor koji vapi da oživi i njime progovori duh kulturno-umjetničkih sadržaja, tu i tamo poneka izložba anonimnih autora,, promocija knjiga ili mini koncerti mladih izvođača klasične muzike, a uspavana je sveukupna kolekcija i zbirke vrhunskih djela umjetnosti pohranjenih u ovom hramu kulture, osluškujući kada će izaći iz memljivih depoa i osvijetliti duše znatiželjnih građana.

Povodom organizovanja retrospektivne izložbe u čast velikog jubileja 90 godina života i 72. godine umjetničkog stvaralaštva Prof. Ekmečića, u prilogu za katalog izložbe, pored ostalog, sam napisao: „Ekmek je ostao izvan komitetskog političkog uticaja i arbitriranja na sadržaje i koncepciju njegovog kulturno-prosvjetnog, galerijskog i umjetničkog stvaralaštva, svojim tvrdoglavim autoritetom, pred njim su skidali kapu i najveći politički tutori, branio je i odbranio dostojanstvo umjetnosti, držeći se one Krležine maksime da se, „…ljepote ne daju regulirati po nalogu i programu“ političara, a to mu je ostavilo prostor slobode stvaralaštva, koncipiranja Galerije, njene internacionalizacije i višedimenzionalne sadržajnosti djelovanja, izložbe, bijenali, edicija portreti, likovna i intelektualna druženja, izdavaštvo, koncerti, predavanja, promocije knjiga, arhivistika, kolekcionarstvo, … Za njega je postojao samo autoritet kvaliteta i sadržajnosti. Ekmek je svojom fizičkom pojavom, intelektualnim i psihološkim profilom, šarmom, neizmjernom energijom i upornošću, erudicijom i širokim spektrom intelektualnog intresovanja mamio i plijenio interesovanja najšireg kruga tuzlanske i šire kulturne javnosti i time promovirao estetički duh interesovanja ljudi“.

“DRUŽE BRANKO, MOŽDA NE ZNATE, ALI JA NISAM ČLAN SK”

Ostala je istinita anegdota koja je prepričavana u tuzlanskim kuloarima da je prilikom posjete Galeriji visoke partijske i državne delegacije iz Sarajeva, a povodom izložbe djela Adele Ber Vukić, koje je Ekmek vješto, zahvaljujući svom urođenom šarmu, menadžerskoj vještini i  upornosti vrlo povoljino otkupio od rodbine i potomaka iz Dubrovnika, ali pošto nije imao ni dinara u Galeriji za takav poduhvat, obratio se Izvrnom vijeću BiH i dobio namjenska sredstva za otkup. Tom prilikom u neformalnom ćaskanju prisutnih sa delegacijom istican je značaj institucija kulture za opštekulturnu atmosferu urbanih sredina i u tom smislu još veći zadatak društvenih subjekata, posebno SK, u afirmaciji institucija kulture za opšti društveni napredak i emancipaciju radnih ljudi i građana, na šta je Ekmek pored ostalog rekao: „Druže Branko, možda ne znate, ali ja nisam član SK“!, na što mu je tadašnji Predsjednik CK SK BiH odgovorio: „Kakve to ima veze, važno je Ekmečiću da vi dobro radite svoj posao, što je vidljivo i ja vam čestitam“!

  Bilo je neobično, čak vrlo iznenađujuće, da na otvaranju retrospektivne izložbe umjetničkih djela akademskog slikara Mevludina Ekmečića Ekmeka u Centru za kulturu u Tuzli, 26. novembra 2019., nije prisustvovao gradonačelnik Tuzle J. Imamović, iako je medijski i uz pozivnicu najavljen kao promotor ovog rijetkog jubileja i kulturni događaj u gradu. Nije to bilo nikakvo iznenađenje samo po sebi, niti je njegovo prisustvo nedostajalo opštem ambijentu na samoj izložbi, ali je iznimka, za pratioce dešavanja u ovoj ustanovi kulture, da se ne pojavi i propusti priliku svog estradnog nastupa, lik koji preko jednu deceniju u ovoj ustanovi otvara ili zatvara manifestacije iole značajnijeg sadržaja, što je odavalo utisak da je u najmanju ruku, ili umjetnički direktor, glavni i odgovorni urednik, scenarista, umjetnički selektor i cenzor, ili pretplaćeni estradni promotor, šta li? Sve svoje „kulturno-umjetničke“ vrline koje demonstrira taj redoviti promotor u svemu što se javno dešava u prostorima ove institucije ne potiču iz prirode njegovog intelektualnog uma, nego tu svoju sklonost i naklonost crpi iz društvenog ambijenta i volje za moć koju mu već godinama pruža politička pozicija vječnog lika sa političke estrade ovoga grada i daje mu prostor za samopromociju u svakoj prilici i na svakom mjestu što liči na kliše turbo-folk miljea i kič estetike.

Njegova umišljena svestranost kojom fascinira svoju biračku svjetinu traumatične imobilnosti koja mu se godinama klanja, slavi, aplaudira i obožava, sve dokle ona može da dokuči u svom svjetonazoru i emancipaciji od začaranog kruga slave velikog vođe, jednog i jedinog, nezamjenjivog, svestranosveznajućeg, još davno je objasnio K. Marx, na primjeru sveopšteg otuđenja čovjeka u uslovima kada je novac (čitaj i politička moć) danas kao personifikacija sveopšte moći, može da zamijeni sve. Lik je umislio da je izgradio mit o sopstvenoj slavi i vladarskoj moći, pa se već priča da će mu, njegovim likom opčinjeni birači iz kojih crpi svoju nezajažljivu volju za moć, nakon nedavnog „odlaska“ sa političke scene ovoga grada, podići spomenik u prirodnoj veličini.

TUZLANSKI ZID PLAČA

Simbolički, biće to tuzlanski zid plača i znak vječne slave za nezamjenjivim lukavoumnim likom i njegovim djelom, koji je ostavio duboki trag preživljavanju palanačkog duha u ovoj sredini. Ne znam da li je čuo, možda čitao i trebao da zna, da je veliki filozofski um Monteskje još prije preko 250 godina u svom djelu „O duhu zakona“, napisao i upozorio: „Svako ko dođe na vlast pada u iskušenje da je zloupotrijebi“, i da (se):“ Zbog vlasti se gubi ljudski lik » (M. Selimović).

  Pitanje je, dakle, otkuda iznimka da se nezamjenjivi estradno-politički, ili obrnuto, političko-estradni lik i ovoga puta predstavi, kako je to dozvolila njegova fascinirajuća samodopadljivost i umišljenost da je cijenjen, rado viđen i poštovan u svakoj prilici i na svakom mjestu, jer u pravilu ne propušta prigodu da mu mase aplaudiraju, čime hrani svoju narcisoidnu sujetu? Ovoga puta svoje „umjetničke“ vrline gradonačelnik je okušao u ulozi režisera profanog objašnjenja svog izostanka na otvaranju izložbe zbog „službenog puta“, čime je poslana podmukla poruka slavljeniku i cijeloj kulturnoj javnosti na dan otvaranja izložbe velikog majstora likovne umjetnosti.

Ta providna režija odmah je zaokupila pozornost posjetilaca, jer je prokužena kao pokušaj najavljenog promotora da providnim lukavstvom svoga uma, „službenim putem“, maskira ignoranciju i nepoštovanje djela i ličnosti umjetnika, a s druge strane, objavom da će otvoriti izložbu, sačuva u memoriji svoje biračke i obožavateljske publike, kontinuitet svog estradnog nastupa u CK i ostane u njihovim očima dostojanstven i sa nespornim autoritetom. Zaista prozaično, davno već viđeno i pročitano, izhanđali trik, u narodu poznata kao tzv. finta ulijevo.

Vrhunac licemjerja i moralne perverzije providnog lukavoumnog lika, iliti pisca u pokušaju, bilo je njegovo obraćanje na komemoraciji koja je upriličena u CK, povodom Ekmekove smrti, čime je hvalospjevima (u stilu narodnog moralističkog narativa: „O mrtvima sve najbolje“), dao pečat na već odavno smišljenu odluku smještanja duhovnog i umjetničkog velikana ovog grada u kolonu odbačenih. Zato je Ekmek tako brzo i zaboravljen, jer je njegov zaborav još mnogo ranije trasiran i utaban provincijskim i samoljubivim nehajem prema većim, pametnijim, talentiranim, odvažnim i dosljednim, čiji imitatori/epigoni, svoju minornost i patuljastu okoštalu provincijsku svijest, ne mogu drugačije liječiti.

Sasvim „slučajno“ otvaranju retrospektivne izložbe ne prisustvuje ni tadašnji direktor CK Dž. Jusufović, koji je takođe bio na „službenom putu“, izostao je po ostarom dobrom običaju pravi domaćin dugoočekivanog kulturnog događaja, a time i ignorisanje autoriteta i djela umjetnika koji je stvorio instituciju kojom rukovodi, čime je zaokružen zamišljeni mozaik režije kako ignorisati/poniziti ovaj kulturni događaj, kako izbjeći slavu umjetnika. U toj nečasnoj režiji, sve je ogoljeno i jasno, na kraju Ekmekove karijere poslana mu je posljednja poruka, da se spremi na put otpisanih i odbačenih.

LEKCIJA PROF. I. KRZOVIĆA

Čast formalnog otvaranja izložbe pripala je nekom samoukom kustosu, koji je, ni kriv ni dužan, u režiranoj organizaciji, mučeći se da sastavi bar nekoliko prostoproširenih rečenica, ipak uspio da izložbu proglasi otvorenom i skine teret koji mu je nametnut. Taj mučni utisak i atmosferu spasio je Prof. I. Krzović, eminentni istoričar umjetnosti iz Sarajeva, koji je svojim vrsnim poznavanjem umjetnikovog djela, kulture i umjetnosti uopšte, zajedno sa fascinirajućim zračenjem ljepote izloženih djela, stvorio atmosferu rijetkog umjetničkog doživljaja, oslikavajući umjetničko majstorstvo, galerijsku i kulturološku misiju Prof. Ekmečića u ovoj sredini i šire i održao lekciju tuzlanskim promicateljima kulture kako se treba ponašati i odnositi prema svojim velikanima.

  Providnim pokušajem da „službenim putem“ maskira svoj podcjenjivački odnos prema stvaralaštvu velikog umjetnika ovoga grada, J. Imamović je potcijenio zdravi razum, senzibilitet i oštroumni impuls ljubitelja umjetnosti ovoga grada, misleći da neće pronići u smišljenu neprimjerenu gestu samosveznajućeg samoljupca, publike koja je došla da se pokloni djelu umjetnika koji je davno prevazišao ovu sredinu, a svojim stvaralaštvom i kulturološkom misijom oplemenio njihove duše i ambijent multikulturalne sredine slavne prošlosti.

U toj njegovoj nekulturnoj gesti prepoznat je korak više da po ko zna koji put pokaže da je ličnost Prof. Mevludina Ekmečića u koloni odbačenih koju mu je namijenio lokalni vlastodržački provincijalizam oficijelne vlasti personificiran u liku njenog gradonačelnika da velikog umjetnika ovoga grada smjesti pod ruku sa plejadom bosanskohercegovačkih velikana pisane riječi i umjetničkih stvaralaca (od D. Sušića, M. Dizdara, S. Kulenovića, I. Sarajlića, B. Ćopića, N. Ibrišimovića, akademika M. Filipovića, A. Sidrana i mnogih drugih), svojevremeno anatemisanih od tadašnjih  i današnjih aktualnih vlasti, jer, kako kaže J. Agić, savremeni književni kritičar i kolumnista Al Jazeera u nedavno objavljenoj knjizi Historija odbačenih, stanje svijesti našeg duha, je da: „Mi živimo mračno doba naše kulture“.

Ovu nekulturnu gestu gradonačelnika Imamovića, Ekmek je prokomentarisao da je tako nešto i očekivao, da ga nije iznenadilo, ali je bio iznenađen tako providno prizemnim podcjenjivačkim činom. Bio je Ekmek svjestan izoliranosti iz javnog života od strane ovdašnje vlasti, doživio je sudbinu mnogih umjetnika, kako je davno, primijetio i osjetio, književnik F. David: „Tragedija umjetnika je da budu odbačeni od svog grada“.

I ovaj primjer pokazuje kako u vremenu „nove demokratije“ koju preživljavamo i gušimo se u njenom zapuštenom sumornom ambijentu, taj naš ovdašnji mali politički čovjek, „strah od velikog svijeta“, kako to kaže R. Konstantinović u Filozofiji palanke i strah od velikih ljudi, liječi „službenim putem“.

EKMEK JE BIO PONOSAN ČOVJEK

  Godinama je Prof. Ekmečić bio zaobilažen kao sudionik kulturnih sadržaja i atmosfere javnog života svoga grada, prije svega fizički, jer nije mogao izaći iz stana, (ustvari preuređenog ateljea u potkrovlju petog sprata bez lifta), ali emotivno i duhovno, od strane vlasti godinama ignorišući  i odbacujući bez recenzije i razumnog raloga sve njegove ideje u mogućoj organizaciji i promovisanju kulturoloških sadržaja u gradu, očito je svojim idejama povrijedio sujetu svestranosveznajućeg političkog moćnika koji ga ignorira.

Ekmek je bio ponosan čovjek koji nikada nije tražio, nikada nikome kleknuti, niti klimati, uvijek sa jasnim stavom i ljudskim dostojanstvom, na kraju ima djelo za ponos i na sreću svih poklonika umjetnosti, pa valjda je makar zaslužio ljudsko poštovanje. Za njegove muke sa narušenim zdravljem kroz koje je prolazio u posljednje vrijeme niko nije mario, niti je bilo tko iz grada i aktualne vlasti ponudio ili pritekao u pomoć, nego su to učinili čestiti i časni fratri iz samostana Tolisa.

Obzirom na njegov intelektualni temperament i karakter, Ekmek je godinama bio nesretan što na javnoj sceni nema duhovne atmosfere  i sagovornika gdje bi mogao da razmijeni poglede na aktualna društvena kretanja, a posebno u sferi kulturne i obrazovne politike, da se kritički i na slobodoumnoj tolerantnoj osnovi razmijene mišljenja i iznalaze putevi u traženju najboljih rješenja i ideja u opštedruštvenom interesu, o čemu je često pisao i upućivao javnim medijima, koji su se uglavnom oglušavali. To je odraz stanje duha na bosanskoj/bošnjačkoj javnoj kulturnoj i političkoj sceni danas, koja podsjeća na neke crtice iz pera velikana pisane riječi, S. Kulenovića, koji još 1939. upozorava: „Naša je žalost najveća u tome što će se i dalje pustiti da se taj radni, mali naš čovjek i sutra nastavi gušiti u toj močvari bijede, neznanja i kriminala …“, te ističe da su narasle snage našeg nacionalnog korpusa: »raskomadane, razbacane, sumnjom i strahom nagrižene, sirove i nedograđene«…

Kakva apsolutna koincidencija/podudarnost sa našom današnjom aktualnom stvarnošću i vremenu kome svjedočimo, čiji akteri i subjekti javne scene ne mogu da načine odlučan iskorak iz, valjda, naše urođene »traumatične imobilnosti «(M. Begić), bez kritičkog stava i odnosa prema realnosti. »Zašto nam je sve svejedno, ništa nas se ne tiče osim nas samih, suviše mislimo na svoju korist i na dobra ovoga svijeta… Krivica je u nama, u našoj oholosti, sebičnosti, bezobzirnosti, u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti život« (M. Selimović). Kako je samo genijalno detektiran naš moralno-psihološki profil od ovih velikana/majstora pisane riječi, koji su potpuno aktualni i danas.

Ta provincijalna palanačko-ruralna svijest nameće se kao arbitar u vrednovanju sistema vrijednosti u svim sferama društva i svodi ih na svoju ograničenu jednoobraznu/jednodimenzionalnu mjeru, od turbo-folka čiji su interpertatori ikone i idoli zaluđene mase do etnonacionalističkih okupljanja i djelovanja, tzv. novih trendova i autonomnih pokreta koji su u osnovi antihumano nastrojeni i vrijeđaju normalno ljudsko biće, što stvara društvenu atmosferu da svako može donositi vrijednosne sudove o svemu i svačemu i arogantno ih nameće kao opšte pravilo, što podsjeća na riječi akademika M. Filipovića, „Kada seljak nauči da čita i piše on odmah počinje da piše romane…“

NEPOŽELJAN SAGOVORNIK IZ KOLONE ZABORAVLJENIH

  U tome vidim odgovor zašto je bivši gradonačelnik Tuzle godinama odbijao da  Ekmeka primi i ne odgovara na njegova pisma, ideje i projekte, a tadašnji direktor Galerije neće da ga posjeti, posavjetuje, čuje njegovo mišljenje i na kraju da ima čast da ga primi i uputi na pravi put jedan velikan u promicanju kulturoloških ideja i stvaralac, da Ekmek nije poželjan sagovornik i da je već poodavno smješten u koloni odbačenih. U tome se krije i njegova fizička izolacija i neka vrsta kućnog pritvora kao kazna za ideje i projekte koje je javno iznosio i nudio kao rješenja za oživljavanje kulturnih sadržaja i skoro zaboravljenih umjetnika tuzlanskog kruga likovnog stvaralaštva; primjeri, Atelje I. Mujezinovića, atelje Memo Dervišević, Nesim Tahirović, Ćazim Sarajlić i drugi, ili tihe/podmukle izolacije Galerije Mandžić, Muzeja, ….

Nisu se u tom smislu proslavili, i ne služi im na čast, prethodnici na mjestu predsjednika/načelnika opštine i njihovi bliski saradnici, a Ekmekovi prijatelji koji, da su imali smisleniji odnos prema umjetnikovoj ljudskoj veličini i stvaralačkom opusu, njegovim fizičkim poteškoćama u kretanju i  vremešnim godinama, mogli su svojevremeno mrdnuti malim prstom pa da se ugradi bar lift u njegovoj zgradi stanovanja.

Njegovo ljudsko dostojanstvo i visoki moralni integritet nisu nikada dozvoljavali, ni na kraj mu pameti, da traži nešto lično za sebe, a ovi pomenuti nisu znali to prepoznaati, cijeniti i naći rješenja. Neko bi rekao: To smo Mi.

«U Tuzli sam postigao sve. Ovdje sam i počasni doktor nauka Univerziteta. Bio sam 25 godina direktor Galerije i nekako bi bilo normalno da sam svojih 2.000 radova darovao Galeriji. No, mene niko iz Galerije godinama ne pita nizašta pa ni za zdravlje. Zbog toga sam odlučio da svoje radove ostavim u “Legatu porodice Ekmečić” u Brčkom, gdje sam proveo djetinjstvo » – kaže Ekmečić. (Info Brčko, 24.05.2017).

Javnosti je poznato da je u Brčkom otvoren Legat Ekmečić, 13.05.2017. Znam koliko je truda, upornosti i novca uložio da izgura ovaj svoj životni projekat, uz neizmjernu neumornu pomoć i podršku rahmetli supruge Zehre, tuzlanskih i brčanskih prijatelja. Koliko pratim, Legat je u Brčkom zaživio kao respektabilna kulturna institucija, sa vrlo sadržajnim programskim projektima i da tamošnje gradske vlasti sa razumijevanjem i sistemskim rješenjima podupiru njegov rad i normalno funkcionisanje.

NE ZNAMO SLAVITI, ČUVATI I NJEGOVATI TRADICIJU

  Tako je i mogla nastati Galerija sa jugoslovenskom i širom međunarodnom reputacijom,  prepoznatljivim brendom i ponosom ovoga grada, koja je oplemenila duše njenih građana u nesebičnom odricanju za opštenarodno dobro i napredak, srodili se sa Galerijom koja je bila jedna od njihovih blistavih legitimacija, ali voljom svemoćnog lukavoumnog lika, potamniše njen vizualni identitet (logotip) i utopiše u tradicionalnu organizacijsku i programsku šemu ustanova tipa CK, koji i po svom nazivu asocira na doba ždanovizma i socrealističkih vrijednosnih principa, koji su postali ponovni standardi dogmatskog sudovanja u sferi umjetnosti i kulture poretka nove demokratije. Mi ne znamo slaviti, čuvati i njegovati tradiciju i njen kontinuitet, pošto su praznoglavi vlastodršci nove demokratije sve postavili naopačke i po svojoj ograničenoj mjeri, sve počinje od njih i njihovog jednoumlja.

Da je bilo dostojanstva i neovisnosti javne ustanove CK Tuzla prema poštovanju djela velikog umjetnika kakav je Prof. Ekmečić, normalno je bilo osmisliti višedimenzionalan program obilježavanja ovog jubileja, tipa: Okrugli sto o djelu i liku umjetnika sa učešćem eminentnih poznavaoca njegovog djela, kulture i umjetnosti, štampanje i promocija umjetnikove monografije, multimedijalne radionice i sl., da se nahrani i oplemeni duša izbezumljenog naroda, da ljudi prodišu od more, mladi posebno, izgubljeni u bunilu u koji su ih smjestili nedostojni likovi „nove demokratije“, pa od “miline“ ne mogu da dišu, jer kako kaže F. Niče: “Spas nam je u umjetnosti“, a sa sociološko-psihološkog stanovišta u traganju za spasom čovjeka od nadiruće poplave svođenja njegove suštine na biće jedne dimenzije,  umjetnost je sredstvo i moć u borbi protiv dekadencije života.

Svođenje umjetnikovog velikog jubileja na prigodničarski čin, tipa da se stvari otraljaju, još jedan je dokaz više naše provincijalne površnosti, zavisti, minimaliziranja i nepoštovanja sopstvenih stvaralaca. To smo mi danas! Svjedočimo sumornom zapuštenom moralno potonulom društvenom ambijentu, sve što nam je vrijedilo pogaženo je ili/i bačeno u zaborav, pored nas prolaze novokonponovani akteri politike, sve su obrnuli naopačke, a prije svega da sve počinje od njih, prošlost nam je umrtvljena, da bi danas bila ustoličena nova maglovita vizija koja ne korespondira sa najboljim tekovinama materijalne i duhovne kulture koje su stvorile prethodne genereacije u svim sferama/domenama života. Ubi nas primitivizam, neznanje, zavist, umišljenost sitnih politikanata o sveznajućoj i mesijanskoj misiji koje je izrodila nova demokratija, zaodjelih oreolom poltičke moći, umišljenih da su neprikosnoveni arbitri svemu i svakomu, po mjeri svoje pervertirane/iskrivljene svijesti. Što bi rekao veliki M. Krleža: „Vaskrsnuo je trulež polusvijeta“, a i „Teško je iz komocije vlastite udobne baruštine izaći. » (Đ. Krajišnik). Pa kako ćemo mi dalje iz ove zamračene kaljuge? A kad smo takvi nepopravljivi, „svaka čast našoj ludosti“, kako je zapisao književnik M. Selimović.

POSLJEDNJI VAPAJ BEZ ODJEKA

  Taj osjećaj odbačenosti od svog grada govore i Ekmekove riječi iz intervjua, 07. marta 2020. u kome pored ostalog kaže: „Mrtav sam čovjek, nigdje ne izlazim. Ovaj stan moj je Hag. Bila zima ili ljeto, u kući sam. Gledam kroz prozor i ništa ne osjećam. Jedan sam od najstarijih slikara u Bosni i Hercegovini. … Za mene više niko ne zna, ni ovdje u Tuzli. A 25 godina sam bio direktor Galerije portreta. Osnovao sam tu Galeriju i još nekoliko važnih institucija kulture. Meni Općina nije dala da idem u penziju, jer sam bio uspješan… Penzija mi je 600 maraka. Kada sam dobio Dvadesetsedmojulsku nagradu, obrazložili su da je zbog širenja kulture i likovne umjetnosti. Eto, nedavno su Galeriji portreta promijenili ime, sada je nekakav Centar za kulturu. Pet decenija je bila Galerija portreta i sad joj ovaj seljak što vlada gradom promijeni ime… Ta je Galerija bila poštovana u svijetu, u Parizu su ljudi znali ko sam kada spomenem Galeriju, a sada joj promijene ime. Ali koga više briga, kao da više iko zna za mene, za Ismeta Mujezinovića, za Pašagu Mandžića… A ne shvataju da je Tuzla bila uz bok londonske Galerije Tate. Ideju o galeriji sam imao dugo, ali mi je Ismet pomogao, jer bez njega se ovdje ništa nije moglo uraditi, on je mogao uraditi puno više za mlade umjetnike. Nisam htio da budemo ekspozitura sarajevske Umjetničke galerije i osnovao sam Galeriju…“

  Nisam čuo, niti pročitao da se neko lično ili od pozvanih društvenih faktora oglasio povodom ovog posljednjeg javnog glasnog vapaja usamljenog umjetnika., kao što se niko od oficijelne lokalne vlasti, povodom Ekmekove smrti, 14. aprila 2021., nije obratio porodici da izrazi saučešće ili ponudi pomoć u organizaciji sahrane uglednog i zaslužnog građanina ovoga grada, ali je sve obavljeno po njegovoj posljednjoj oporuci i uz pomoć i zalaganje bliskih prijatelja dostojanstveno ispraćen na bolji svijet.

    Rahmet tvojoj duši i počivaj u miru dragi prijatelju, mi koji smo još na ovom svijetu, tvoji poštovatelji, čuvamo i oživljavamo sjećanje/uspomene na tvoju neprolaznu ljudsku i umjetničku paradigmu, ostajemo u nadi da će bar Božije proviđenje osvijetliti ovaj prostor i otvoriti jasan putokaz u općeljudsku sreću na dobrobit svim ljudima, za što si se čitav  život i svim svojim bićem zalagao i borio za utemeljenje univerzalnih ljudskih vrijednosti u svim domenama života, čemu svjedoči poetika i estetika duha ugrađena u tvojim djelima koja si za sobom ostavio, što će, očekujemo, mladi talenti u njima naći uzor i motive za svoja stvaralačka iskušenja, znati prepoznati, cijeniti i njegovati buduće generacije oslobođene okova autoritarizma vladajućih političkih „elita“, u čijem će mladalačkom duhu zaiskriti avangardizam spram novih savremenih svjetskih idejnih prelamanja i biti prozor u moderni/slobodniji svijet i graditi staze emancipacije iz ovog začaranog kruga sumornog ambijenta i tame koja nas je prekrila.

Amin! (Piše: Alija HAMZIĆ, 14/15. aprila 2023.)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)