Dvije godine genocida koji gledamo uživo.
Osam decenija genocida koji traje tiho, ali sa istim ciljem, da se jedan narod izbriše iz postojanja i da svijet nauči živjeti s tim kao s nečim normalnim.
Ovo nisu “dvije godine rata u Gazi”, ovo su dvije godine konačne faze jednog projekta koji traje od 1948., od trenutka kad su ljudi istjerani iz svojih domova, a svijet to proglasio “kompleksnim pitanjem”.
Genocid u Gazi nije počeo bombama. Počeo je idejom da jedni imaju pravo na zemlju, a drugi samo na grobove.
Svijet to zna.
I gleda.
I nastavlja živjeti.
U tom pogledu, mi Bosanci i Hercegovci smo posebno problematični svjedoci. Jer mi smo jednom bili Gaza. Mi znamo šta znači biti okružen, gladan, napušten, bombardovan. Znamo kako je to kad svijet gleda i šuti, i kako poslije te šutnje dolaze rezolucije, komemoracije i isprazne riječi o “nikad više”.
I zato je naše današnje ćutanje još teže. Jer mi ne možemo reći da ne razumijemo. Mi samo ne želimo više osjećati.
Naš narod, koji je preživio vlastiti genocid, danas uglavnom ćuti, ponekad dijeli pokoju objavu, ponekad upali svijeću, ali rijetko više od toga. I to ćutanje je moralna izdaja. Ne samo Palestine, nego i našeg vlastitog iskustva. Jer ako Bosna ne razumije Gazu, ko će? Ako mi, koji znamo kako boli šutnja svijeta, šutimo, onda ništa od onog “nikad više” nije imalo smisla.
Zapadni svijet svoju šutnju pravda “neutralnošću”, mi je pravdamo “umorom”. Ali oboje znače isto: ravnodušnost. A ravnodušnost je posljednji stadij dehumanizacije. Kad zlo više ne izaziva bijes, nego slijeganje ramenima, tada je svijet već izgubljen.
Gaza nije samo Palestina. Gaza je test čovječanstva. I mi smo ga pali. Jer već dvije godine gledamo dijete koje se rađa pod ruševinama, i kažemo “strašno je, ali šta da se radi”. Jer pratimo genocid uživo, a zatim okrećemo kanal na utakmicu.
Nema opravdanja, ni političkog ni emotivnog, za to što svijet radi. I što mi dopuštamo da se radi.
Bosna i Palestina su povezane ne geografijom, nego istinom: obje su dokaz da međunarodno pravo ne postoji kad si mali, siromašan i nepoželjan. I da moral nije univerzalan, nego selektivan.
Zato današnja godišnjica nije samo sjećanje na genocid u Gazi, to je godišnjica naše kolektivne sramote. Sramote svijeta koji je sve znao i sve gledao. Sramote društava koja su naučila da se žrtva mjeri po naciji. Sramote nas, koji smo jednom bili ulog, a sada smo samo nijemi posmatrači. Jer ako Gaza nestane, svijet neće izgubiti samo jedan narod. Izgubit će posljednji dokaz da je dostojanstvo jače od straha. A kad to nestane, sve postaje dozvoljeno.
I možda će jednog dana, kad svijet konačno zašuti pod sopstvenim ruševinama, neko upitati: kako je sve počelo? A odgovor će biti jednostavan:
počelo je u Gazi, dok smo gledali, i ništa nismo rekli.
(Piše: Amra Ribić Zabuš)