Dnevnik: Užasi tuzlanske “banalnosti zla”

Sasvim je direktna, čista i jasna „k'o Sufara“, krucijalnost lične, građanske odgovornosti Zijada Lugavića za stradanje potpuno nemoćnih ljudi, nezamislivim nemarom u „Domu penzionera“ u Tuzli. Dotični je, inače, kao i rijeka drugih „slučajnih prolaznika“ njegovog kova, na privremenoj enormno plaćenoj izborno-činovničkoj otkomandi u gradonačelničkoj fotelji. Istovremeno, njegova personalna, efektivna i bespogovorna, primarno-hijerarhijska institucionalna politička odgovornost jeste „moralna nit“ na kojoj visi, prije svega, tradicijski svecivilizacijski gard našeg grada u kojem živimo, urbana potka i smislenost perspektivnosti podnošljive društvene opstojnosti.  Sve drugo je drugo.

Ubistvo jednog jedinog nevinog čovjeka, u moralnom smislu pojedinačne i kolektivne odgovornosti, jeste kao i ubijanje svih ljudi, ali pravi užasni pokolj i strašna mučenička smrt, za sada, sedamnaest bespomoćnih, starih osoba, teško da se može podvesti samo pod monstruozni cinizam očekivanog uzročno-posljedičnog „štićeničkog rizika“. Dakle, drugim riječima, postojanje odgovornosti je potpuno relativizirano, a oni koji su fizički likvidirani čudovišnom organizacijskom indolentnošću lokalne vlasti, te „o gradskom trošku“ bespovratno poslani u još uvijek tople grobove, snose krivnju i odgovornost za sopstvenu smrt. Podrazumijevajući Gradonačelnikovu „sadaka-grandioznu milost“ i brigu oko besplatnih grobova i mezara.

I tu bi trebalo da bude i opskurna lokal-oficijelna tačka na „bavljenje“ odgovornošću, a eventualne krivce neka „ganja“ policija etc. Pojednostavljeno lugavićevski govoreći, to više i nije naša stvar, pošto mi, Z. Lugavić & Co., imamo puno važnijeg i pametnijeg posla vezanog za još uvijek živuće Tuzlake. I tako to: svakog čuda, sedam dana dosta.

(Crni dan u historiji Tuzle – požar u Domu penzionera, 4. novembra 2025. godine – Foto: Arhiva)

U stvari, koliko god to zvučalo i utopijski, na drugoj dijametralno suprotnoj, pravoj civilizacijskoj strani, radi se o potpuno drugoj i drugačijoj percepciji realživotne stvarnosti i humanističkih vrijednosti koje i drže moderna društva na okupu i fundamentalnoj održivosti. Jednakost vrijednosti ljudi kao unikatnih pojedinaca, empatija, saosjećajnost, razumijevanje, toplina jednostavne ljudskosti, shvatanje privremenosti života, skromnost, nesebičnost, dobrota kao čovjekov ultimativni ideal…

Plansko kvislinško, zločinačko zataškavanje ove strašne kolektivne smrti, počelo je gotovo odmah, pa i tokom borbe sa vatrenom ubilačkom stihijom, minoriziranjem njenih posljedica i medijskim fokusiranjem striktno na Gradonačelnikovu „zabrinutost“, spasioce, medicinsko osoblje etc., uz samo usputno spominjanje žrtava i njihove mučeničke smrti. U konačnici, sve je pretvoreno u suhe statističke brojeve, deklarativnu birokratsku četvorodnevnu žalost, ekspresne formalne obdukcije i još brže sahrane.

Saznali smo da je i Gradonačelnik „duboko ljudski žalostan“ zbog tužne sudbine „štićenika“ Doma penzionera, te da će formirati hrpu „radnih tijela“ da ne bi uradili ništa ili i manje od toga. Premolovaće i gornje izgorjele spratove zgrade Doma, pa će se „ići dalje u nove radne pobjede“. Na kontekstualno novinarsko pitanje o ličnoj odgovornosti za strašnu nesreću, Zijo-El-Fatiha naš je slavodobitno ustvrdio da je „on odgovoran za 110 hiljada građana Tuzle“, živih, a valjda ovih, sada već 17 mrtvih, je već otpisao i nije uvrstio u spomenutu hrpu živućih Tuzlaka na njegovoj ličnoj skrbi. Znači, što visi, nek’ i otpada: domaćinski, nema šta.

Jasno je da se ovdje predominantno radi o tragikomičnoj gradonačelničkoj klovnovskoj osobnosti, ekstremnom političkom personalnom kretenizmu i grotesknom palanačkom uzvišenom bonapartizmu: Tuzla, to sam Ja. Mrtve, ko j..e.

Ipak, cijela stvar je neuporedivo ozbiljnija dubinom i obuhvatom svog društvenog, psihosocijalnog maligniteta i moralne izopačenosti i bez ikakve sumnje i neumjesnog pretjerivanja, može se ozbiljno govoriti o specifičnoj tuzlanskoj lokalnoj „banalnosti zla“, potencijalno klasificiranoj ingenioznom Hanom Arendt i njenom knjigom „Ajhman u Jerusalemu“. I jeste nevjerovatno podudaranje struktura patopsihološke logike shvatanja (ne)odgovornosti za učinjeno zlo.

Tijekom suđenja nacističkom zločincu kao organizatoru „holokausta“ Ajhmanu, podrazumijevajući da on lično nije nikog ubio, njegova eksponirana intelektualna „plitkost“, navela je Arendtovu na zaključak da „zlo ne zahtijeva nikakvu posebnu zloću ni pokvarenost, već samo dubok nedostatak mišljenja i zdravorazumskog prosuđivanja. Pojedinac dobrovoljno učestvuje u aktivnostima kriminalnog režima, a sebe smatra oslobođenim bilo kakve odgovornosti za svoje postupke, zbog hijerarhijskog ustrojstva i zbog važećih zakona. Putem takvog opravdavanja, pojedinac može izbjegavati bilo kakvo suočavanje s pitanjem moralnosti svojih postupaka. Stoga, gde je režim zločinački, demonski karakter je nepotreban – potrebni su samo poslušnost i pokoravanje zakonu. Iz toga nastaje paradoks banalnog izvršioca čija djela pokazuju ekstremno zlo.“

Gotovo identičan je bio „moralni“ stav nacističkih glavešina tijekom „Nirnberškog procesa“, koji su predominantno povješani shodno sudskim odlukama: gotovo niko se nije smatrao lično odgovornim. Proglašeni su krivim zbog odgovornosti za počinjene zločine, baš kao i direktni krivci i izvršitelji njihovih naredbi. I Svijet, što god to bilo, mogao je da krene dalje.

Upravo na toj presječnoj tački vanvremenskih krivulja krivnje i odgovornosti zlokobno se susreće i prepoznaje univerzalnost „banalnosti zla“, pa i ove naše „Tuzla-specialis“. Dakle, uvrnuta logika je gotovo ista: jeste okrutno umoreno 17 bespomoćnih osoba u „Domu penzionera“, ali tu postoji Nadzorni odbor, Upravni odbor, direktor i radno osoblje. Neka se represivni državni aparat razračuna sa njima kao sa unaprijed „osuđenim“ krivcima. No sikiriki. To što je ta kompletna šira uprava kadrovirana striktno od strane Gradonačelnika i većinske vlasti Gradskog vijeća, potpuno je relativizirano i pretvoreno u beznačajnu fusnotu.

Očigledno je da sadašnja politička i svaka druga Tuzla, naš grad, sudeći po svemu, nije više „Svijet“ i nema kuda krenuti. Naprijed, ponajmanje.

Prokletstvo nepravde, lične i svake druge neodgovornosti konkretnih ljudi i institucija, a i kukavički kolaboracionizam šutnih Tuzlaka „samo sabur i niko nije kriv“ za počinjeni užas u „Domu penzionera“, progoniće nas „od sada do vječnosti“. Ili do nekog slijedećeg „Doma penzionera“. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)

—————————————————
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)