Pokolj u beogradskoj školi na Vračaru, koliko god bio apsolutno duboko tragične suštine, nije ništa do gotovo očekivani slijed događanja u društvima koja njeguju i javno promoviraju civilizacijski potpuno negativne vrijednosti.
Patriotsko histerično ustrajavanje na odgojnoj logici da su samo “drugi zlo” i da nacionalno herojstvo, konkretno, “odbrane srpstva od Beograda do Tokija” dopušta i potiče pokolje, logore i genocidne horore, ima i svoje sasvim morbidne konsekvence.
Monstruzno dehumaniziranje, kao sveopravdavajuća duhovno-laička priprema za sasvim ritualno ubijanje nije od juče, nije ništa nepoznato, ali ako je doktrinarno medijski-politički javno prihvatljivo, kao u oficijelnoj Srbiji, onda i zločin svake vrste postaje društveno prihvatljiv i dopušteni čin lične posvećenosti tim istim vrijednostima zla u svojoj ontološkoj dubini.
Za konačni proizvod svijesti dobrog dijela mladih, kao prokletstva njihovih roditelja, jeste suvišnost postojanja savjesti, empatije spram drugih i ljudske dobrote kao svrhe i smisla opstojnosti svakog društva. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)