Ambicioznost aktuelnog svekadrovskog odrona tuzlanskog SDP-klana preko famozne Karaule put Sarajeva, u stvari, počinje i završava se u našem Gradu i ozbiljno je limitirana njegovom konkretnom političkom ostavštinom, nakon dvadesetogodišnjeg realiziranja „snage kontinuiteta“ uzduž i poprijeko čaršije na obalama Jale i Soline.
Ono što nam ostavljaju socijaldemokratski bojovnici od svoje vjerodostojnosti, bez obzira na uobičajenu dobronamjernu pučku lokalpatriotsku subjektivnost, teško da se objektiviziranom pameću može nazvati zadovoljavajućim stanjem. U principu, radi se o ostavštini komunalnog nereda, korupciji i nepotizmu kao opštem mjestu i praktičnom priznavanju suštinskog ideološkog poraza direktnim prihvatanjem izborno-koalicijske neodgovorne komfornosti lokalnog politikantskog klerikarističkog populizma. I njegovih posljedica, svakako.
Na taj način demonstriran je predominantni partijski suicidalni egoizam „pobjeda po svaku cijenu“, koji je potpuno ravan već čuvenoj natuknici Princa Izetbegovića, ako je vjerovati reinterpretativnoj iskrenosti karijerističke osebujnosti Dine Konakoviću, da je „stranka važnija od naroda“. Biva, „stranka će te uvijek braniti“, a, navodno, narod neće.
Popunjavanje sarajevskih parlamentarnih i, vjerovatno, udobnih fotelja vlade FBiH, uključivo i onoj u Predsjedništvu, taze karijerističkim guzicama Tuzlaka, ponajmanje je pitanje provincijalne plemenske logike „neka našeg, pa makar i u gori hajduka“. Ponajviše se ovdje radi o vjerovatnosti svrhovitosti njihove konkretne „upotrebne vrijednosti“ u zastupanju sasvim legitimnih elementarnih strategijskih interesa Tuzle i njene šire regije „na višim nivoima“, vezanih za evidentno razvojno zaostajanje, potpunu saobraćajnu blokadu i fatalni poluprogramirani tercijarni kolaps njenog energetskog sektora.
U kontekstu dosadašnjeg preživljenih iskustava, nema potrebe za očekivati previše od „zaljeglih Tuzlaka u Sarajevskoj kotlini“, izuzev njihovih olakih obećanja autoputeva i zavičajnog meda i mlijeka, upravo kao i famozne „Ćengine pravne države od slijedećeg ponedjeljka“. Uostalom, uobičajeni i puno puta oprobani, oportuni ideali uspjeha su njihov lični, privatizirani hijerarhijski politički statusi realiziranja materijalističkih privilegija, i ništa više ili manje od toga. Naše kolektivne socijalne i širekomunalne potrebe, samo su bili i ostali efemerni usputni „ukrasni“ atributi „pirita kao zlata za budale“ tradicionalnosti pobjedničkih političkih kampanja.
Naravno da je Tuzla sa svojom regijom samo „lanjski snijeg“ novouspostavljenom minder-političkom tuzlanskom klanu, kreiranom na sasvim privatnom politikantskom kadrovskom pontifikatu „odbjeglog“ Gradonačelnika, počevši od Denisa Bećirovića, Slađana Ilića, Kadrije Hodžića, Rejhane Dervišević, Elvira Mahmuzića, pa i multifunkcionalnom Vedranu Lakiću, nanijećenom ministru u Vladi FBiH. Njihov jedini zadatak je da ne učine ništa ili i manje od toga, a sve u višem interesu, baš kao i kod kuće, iz koje će se „prenijeti matrica razvojnog i drugog uspjeha Tuzle“.
Konačno, konkretnu mjeru opravdano (ne)očekivano utemeljenog lokalpatriotizma, bjelodano je demonstrirao, navodno politički Tuzlak, Denis Bećirović, kod inicijalnog imenovanja hrpe ambasadora i drugih diplomatskih BiH-poklisara po bijelom svijetu: sve ne-Tuzlak do ne-Tuzlaka. Pa, u najmanju ruku, pored i drugih, zar nije sasvim principijelno „ambasadorski“ superioran, pa i među „Denisovom kvotom lijevih-muslimama“, npr. prof. Vedad Pašić, u društvu D. Arnauta, H. Bašića, E. Avdovića, A. Arifović, A. Kundurović, E. K. Bajtal, H. Hrle, O. Topčagića etc. Uostalom, kao i nad „grobarom socijaldemokracije“ Zlatkom Lagumdžijom.
O fluidnosti „oktroirane“ stvarnosti i relativiziranju vrijednosti morala i ljudske solidarnosti, kao nepredvidljivom usudu modernog društva, pisao je i Zigmund Bauman. Po njemu, „fluidni život je niz novih početaka, a baš zbog toga su brzi i bezbolni završeci, bez kojih su novi počeci nezamislivi, ti koji u njemu najčešće predstavljaju najteže trenutke i najneprijatnije glavobolje. Među umijećima fluidnog modernog življenja i među vještinama potrebnim za praktikovanje tih umijeća, odbacivanje stvari ima prioritet nad njihovim sticanjem. … Labavost veza i opozivost obaveza su rukovodeći principi svih njihovih veza obaveza.“
Ali, ipak, „mi ne damo naše Tuzle“. Nikom. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)