Moderna Bosanska država, Dejtonska mirovna BiH, kao podosta sličnih bjelosvjetskih posthladnoratovski sklepanih ustavno-pravnih provizorija, zasigurno je primarno i principijelno skrojena na sopstvenoj svrhovito programiranoj (ne)funkcionalnosti, izuzev u (ne)prisustvu svojih međunarodno moćnih konstituirajućih kumova.
Oni su taj Božji prst, misteriozni Modus Operandi, kraj i početak. Naravno, usputno posprdno kolokvijalno se stanje može nazvati i luđačkom košuljom, između svega ostalog.
Uvijek do sada, a i sada, propušta se reći čija je to „luđačka košulja“, niti se spominje šta to ona čuva, da li je njen korisnik pod nekom regularno propisanom i učinkovitom terapijom, te ono najvažnije, pitanje svih pitanja: dijagnoza. I njena konačna prognoza.
Ono što posljedično već četvrt vijeka vidimo sopstvenim očima i osjećamo na vlastitim leđima, sasvim je poražavajuće i naliči na „dogovornu“ poličko-društvenu agoniju i pripremu Grande finalne državne disolucije, zbog plebiscitarno difuzno, gotovo opšterihvaćene činjenice „nemogućnosti međuetničkog zajedničkog života“.
Današnja bosanskohercegovačka sveprisutna politička paradigma „međuetničkog nedovršenog rata i rata u miru“, primarno, jeste silom zaustavljanja izvana nametnutog rata, neka vrsta realno nametnute pravno nefunkcionalne stvarnosti, generirane, održavane i degenerativno razbuktavane samom suštinom unutrašnje neodrživosti, unaprijed zadanom „privremenošću“ Mirovnog sporazuma. Jednostavno, radi se o organski politički programiranoj eksplozivnoj napravi, svjesno ili nesvjesno, sasvim je svejedno, čiji ubilački „tik-tak“ povremeno stvarno čujemo kroz prijeteće samoubilačke javne pozive na državnu disoluciju „mirnim razlazom oružanim sredstvima“ ili pseudoetničko-vladalački i civilizacijski beskrajno degenerično agonični Status Quo. To i imamo, gotovo u neprekinutom postratnom nizu godina „koje su pojeli skakavci“.
Upravo je to ta cinična i lažna „državnopatriotska“ politička transstranačka ucjenjivačka ubilačka spirala zla i duboke, elementarne socijalne destrukcije, to je taj fatalni prijeteći „Zlatni gral“ besmisla i kolektivnog pristajanja na tiho umiranje pod matricom „opravdane“ sveprisutne idiotije „samo da ne puca“.
U sadašnjem domaćem etatističkom kontekstu dejtonsko-ustavnog paradoksa „neodoljive privlačnosti predugog propadanja“ i posljedično principijelno i ideološki potpuno devastirane politike, koja se predominantno svela na svoju tercijarnu fazu opšteg vladalački paradržavno-organiziranog ekstraegoističnog lopovluka i lošosti singulariteta-svi-su-isti, sasvim je iluzorno tražiti neke zaboravljene džepove ili niše, pozitivnog bavljenja javnim interesom u moralno i strukturalno raspadajućim stranačkim lešinama.
Sada je, valjda, sasvim jasno da je gotovo „nemoguća misija“ svrhovito i efikasno bavljenje realnom politikom u javnom interesu, promicanjem međustranačkih kompromisa u organizacijski neodrživom i nakaznom ustavno-pravnom BH-organizmu, baziranom na pseudopozitivnom etničkom ključu „legitimnog predstavljanja“, u praksi dovedenog, maltene, do tihog i otvorenog homofobičnog polit-fašizma.
U takvoj paranoičnoj društvenoj atmosferi, potrošeno je postratnih dvadesetak godina da se, u pravilu, svi izvorno građansko-liberalni i slični politički entiteti difuzno, ali bespovratno, pretvore u sopstvene ideološke antiteze, postupno se pretvarajući u političke nakaze, vođeni neminovnom partijskom logikom ličnointeresnog kompromiserski ultimativnog izbornog uspjeha „upravljanja procesima kroz izvršnu vlast“.
I, tako je lagumdžijanski-otmjeno „olako obećanom brzinom“ propalo, uz svesrdnu pomoć hrpe nedoraslih „mangupa iz sopstvenih redova“, Durakovićevo „Rimsko carstvo“ elementarne građanske nade, iliti snova, i o nekoj dalekoj, hipotetičnoj „normalnoj BiH“. Ali, ide se i dalje u nove “juriše na nebo“: vlast ili „smrt“.
Naravno da postoji i zavidan broj dobrih ili dovoljno dobrih rješenja za hrpicu nas obitavajućih u „najljepšoj zemlji najboljih ljudi na dunjaluku i šire“ i utemeljeno su jednostavne naravi. Ništa od onog što smo već vidjeli i teškom mukom, djelimično, preživjeli. A, i previše ružnog.
Ali, nas više niko ništa i ne pita: važno je „da ne puca“. Biće nekako, ako već i nije, ali uobičajena historijska „kandžija nam ne gine“. Naviklo se na tu ljepotu, od koje leđa i pršljenovi pucaju. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)