Bez vrlo konkretne liste Post Festum mjera dubokih društvenih reformi i njihove racionalno primjenjljive hronologije, apsolutno je besmislena i kontraproduktivna osnovna ideja i svekoliko obnarodovana nakana, a jeste, samo i primarno, da se više nego zasluženo, uklone izborno, a i na svaki drugi način, zadrigla i dubinski pomafijašena nacionalistička kakistokratska falanga SDA-SNSD i njihove glavešine, sa svojim izdajničkim pobočnicima, uz obezglavljivanje HDZ-a i sl.
Jednostavno je sasvim jasno da naš već dramatično iskasapljeni svedruštveni organizam više ne može izdržati ni izbliza, niti najmanju pobjedu svrhe samoj sebi, po matrici već viđene ohole alijansa-lagumdžijanske političke masturbatorske pokazne vježbe “bolje budućnosti” spočetka 21. vijeka.
Uostalom, još uvijek se javno povlače smrdljive demagoške splačine, njenih objektivno dugoročno pogubnih posljedica u vidu vulgarnosti “bošnjačko-svenarodnog pokreta” željkokomšićizma, kao nusprodukta epohalnog Lagumdžijinog političkog “pobjedničkog” kretenizma.
Takva vrsta voluntarističkog poluprogramiranog pretpostavljenog izbornog ishoda pobjede kao jedinog cilja, za sada, “sedmorke” + Kukina PDA, kao nezamislive elementarne ideološke kakofonije, upravo hrani logiku analogije epiloga svojedobno strmoglavog sloma Alijanse.
Novoformirana simbolička “antinapoleonovska” alijansa, ponajviše liči na nabrzinu sklepanu skupinu pomlađahnih, u stvari, restauratorskih političkih hermafrodita, iskreno spremnih jedino da se bezuslovno prihvate dizgina izvršne vlasti.
Uostalom, uglavnom, personalno se i radi o striktno polit-iteriranim proizvodima postlagumdžijanskih okoraka i SDA-ovskih najrigidnijih nestrpljivih školaraca željnih privilegija vlasti ili ispod njenih skuta izraslih novobogataških tajkuna tipa zeničkog Gradonačelnika Kasumovića.
Ali, sadašnje gotovo trodekadno difuzno troetno-otmjeno agonično propadanje, u atmosferi puzajuće bijede i socijalne suicidalne besperspektivne depresivnosti, možda i zaslužuje konačni usud “humanog” ubrzanja entropije i suočavanja sa stvarnom sopstvenom (ne)kapacitiranošću društvenog samoodržanja.
Naravno, neuporedivo je jednostavnije i pomodnije uljuljkivati se i vjerovati najnovijim političkim snagama, mahom, vladalački usplahirenih četrdesetogodišnjaka, sasvim pripravnih da uskoče u Bakirove, Miletove i Draganove srednjevjekovne ideološke opanke, te da ih promptno uglancaju, “apdejtiraju” i proglase najmodernijom “lakovanim šimikana” obećane budućnosti i novogeneracijske sreće.
Svakako da jeste ponajbolje i najpoželjnije biti potpuno u krivu i apsolutno uživati u sopstvenim pesimističkim zabludama glede Dine & Co. i njihove džonkenedijevske epohe uzleta i optimizma.
Čini se da boljih i nemamo: što ljudi, što želja! (Piše: Derviš ČIČKO, društveno-politički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)