Dnevnik: Janezi i anšlusi, Mujo i Mojca

Otišao Mujo jednom davno iz Bosne u Sloveniju, trbuhom za kruhom. Barake Ljubljane kao sivi domovi. Jarana odsvakle, odozdol s juga, iz Krajine, negdje od Kozare neki Mile, a od Dervente Jozo. Nekako mu odmah legli. Dobri ljudi. Obojica spavaju ispod njega na spojenom krevetu na sprat. A on je, naravno, gore. Nisu kod kuće mogli dobiti posla iz razloga njima poznatim. Roditelji su u pitanju. Svih trojice, *ebiga. Bili, kao, neki domobrani, svako kod svojih. Čuvajući se od onih anam. Seljaci pa nisu na vrijeme mijenjali kape. Greška! E, ovi što su hitro kokarde, šahovnice i „U“ zamjenili crvenim zvijezdama i postali ‘pravovjerni’ proglasiše ih državnim neprijateljima. Preventivno! Da se Vlasi ne sjete ko je gdje bio kad je grmilo. Pa sve je državno! Naše!

Uzalud što su majstori samo takvi, što očima vide rukama naprave, a bogami i vrijedni. Slovenci, braća naša, ništa ne pitaju. Bauštele, drvene barake i sirotinjske četvrti širom otvorili. Na fušanje se ide svaki dan. A za vikende na brzi, pa za Bosnu. Helem, život milina. WC i kupatilo na tridesetoricu. Kako god, sve im se svelo na „kuća, pos'o, pos'o, kuća“. Porežu se radi zabave. Gajba pive za poneko slobodno popodne i hrana iz menze koju odlično priprema pozamašna raspuštenica Mojca. Voli popit džabnu šljivu. Padne tu i poneki bolji komad mesa, nakriža se slanine i saspe cijeli galon salate. Popije se, a i bolje se zaspi. Briga za dželep dječurlije dole, lakše se nosi. Što se tiče drugarica žena. E, tu je Mojca. Dobra, sočna, hoće i voli da pripomogne i svaku naplati.

Gleda mlađahni mladinski rukovodilac Janez kako ovo četvero uživa pa odluči da im se pridruži. Umiju brate sebi ugoditi sa malo. Planirao je graditi kuću u Grosuplju pa će mu trebati za poneko popodne da se posao završi bez velike love. Pomače građevinsku grupu i platni razrez trojci iz Bosne i odmah dobi jarane i ulaznicu u društvo. Valja šefa počastiti i pomoći mu kad god zatreba. Red je.

I tako krenu. Dok ova trojica sa juga ne zakuhaše. Žestoko. Mojca se porodi. Ne zna se čije je. Mlađahni Janez avanzira. Napravi kuću i ode u velike politike. Voli crne košulje, a ni sam ne zna zašto ne voli ove sa Juga. Posebno Muslimane i Srbe. Namnožilo ih se, *ebiga. I djecu doveli, pa ti sad vidi. Može biti i zbog toga što su mu oni mažnjavali meze dok se okrene prema svojoj pomajci Mojci. Helem sve se svede na to da svako ode svojim putem.

Neki dan čuo Janez vic o međedu i Muji pa poželi da mu ga surdukne. Iz golema kabineta naredi da ga pronađu i ako je živ da ga nazovu. Očas zazvoni mob tehnika:

„Halo Mujo moj, kako si!“ – kurtuazno će, da opusti razgovor.

„Elhamdulilah! Bogu fala! Ti avnzir'o, fala Allahu jedinom! Baš mi je onako milo“ – Mujo će.

„Ne vem kaj govoriš! Hoću da ti ispričam jedan dobar vic o vama Bosancima, pa ću posle i Milu i Jozi“ – Janez će.

„Hajde! Nek, vala, nije sve samo o Muji“ – Mujo će.

„Čuj! Znaš li ti Mujo kak’ je nastao Bosanac? Ovde kod nas u EU tvrde da je međed je*o bukvu i rodio se Bosanac“ – kroz smijeh će Janez, a svako poistovječivanje s Janezom Janšom ide na dušu čitaoca.

Smije se i Mujo, pa će poslije svega kad se malo i zagrcno, osušilo se grlo od ramazanskih dana, a i starosti:

„Znaš li ti Janez kako si ti post'o?“

„Čuj, glupih li Balkanaca i njihovih pitanja! Rodila me majka, kako bi drugče“- nadobudno će Janez.

„E nije tako, ma stid me reć’, golem si ti čovjek. Ali valja mi, brate. Evo kako: Bosanac ti je*o mater! Ako ne vjeruješ, pitaj Milu i Jozu, oni znaju i ko je.” (Piše: Osman PUŠKAR)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku TuzlaLIVE.