Nakon nedavne spektakularne domicilno sarajevske premijere, ostvareno je i dramsko uprizorenje historijskog romana Jasmina Imamovića “Ljetopis o Kralju Tvrku” i na tuzlanskoj “Panonici”.
Radi se o tome da se, raritetno po prvi puta, neki dramski tekst ambijentalno na ovakav način predstavlja Tuzlacima. Neka.
Svakako da postoji i naličje ove “sjajeće” medalje: šoldi!
Povelike pare su potrošene na cijeli, a puno širi projekat od samog dramaturškog grande finala u Tuzli. Od izdavanja romana, njegove masivne prezentacije po dijelu FBiH “pod kontrolom Armije BiH”, te do dramaturškog predloška i opsežnog angažiranja elitnog dijela ansambla Narodnog pozorišta u Sarajevu i konačno u Tuzli, bilo je potrebno uložiti ogroman organizacijski i autorski napor i utrošiti izuzetno puno novca.
Svakako da je krucijalno pitanje čiji je to novac i po čijem odobrenju je usmjeren tako lako, glatko i efikasno nesebično džometno, baš u književno ostvarenje Jasmina Imamovića, koji je pukim slučajem “neminovnosti historijske koincidencije” i u funkciji hipermoćnog gradonačelnika Tuzle.
I kojim je to diskrecijskim pravom odlučeno da ovo “historijsko književno djelo” vidi svoju dramsku verziju u organizacijskim okvirima Javnog preduzeća “Panonika”, koje je “hokus-pokus” brzom brzinom, taj kasnovečernji hepening prepoznalo kao “događaj od javnog interesa”.
U svakom slučaju, svakako da je na sceni stvarnog života previše “skupih oktroiranih slučajnosti”, još i više bahate apsolutne zloupotrebe javnog novca i političke moći, a gotovo nikako skromnosti, pristojnosti spram “zdravlja javnog morala” i empatije prema parama tuzlanske penzionerske sirotinje i bijede nezaposlenih, u “noćima uzleta Jasminove umjetnosti i punog mjeseca” na blagorodnim obalama Slanih jezera.
Nije nam to trebalo, u ovim kokuznim, teškim i neizvjesnim vremenima “poganog vakta”.
Uostalom, bilo bi ovom društvenom trenutku, a i objektivnom autorskom književnom kapacitetu J.I., potpuno primjereno i sasvim dovoljno kvalitetno i umjetničko lokalpatriotsko ostvarenje dotičnog historijskog djela “na daskama koje život znače” i profesionalnog teatarskog ansambla najstarijeg pozorišta u BiH, ovog našeg tuzlanskog, čiji se direktor uklopio u sarajevski ansambl.
Doduše, jedino što oni ne planiraju postizborno put Sarajeva. Zastalno. Pa se ne uklapaju, valjda. (Piše: Derviš Čičko, društveno-politički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
A ko ce platiti glupost vidjet nema budala da daju pare za sranje 57 gledalaca i to je previse