Dnevnik: Bošnjačka povijesna klerikalistička bespuća

Državi BiH, ili ono što je od nje preostalo, pretpostavlja se infantilno politički kamuflirana minijaturna, privremena karikaturalna „Bošnjačka krijeposna država“, kao neka „realpolitička nosferatu-nakaza“ i monoetnička latifundija postratnih novokomponiranih prebogatih kakistokratskih „elita“
Dervis Cicko, Nomad, kolumnista
Piše: Derviš Čičko, društvenopolitički analitičar (Foto: Dženat Dreković)

Sada je prilično jasan autoviktimološki jeftini alibi-usud cijele pregršti olako propuštenih prilika, kroz maglovito dogledivi kolektivistički društveno-historijski trnoviti hod Bosanskih muslimana-Bošnjaka od „Spahe do Alije“. I posebno ovih mjeseci, ima i svoje paradejtonsko Grande finale. Bez obzira na sve opravdavajuće i olakotne okolnosti uslovljene globalnim predziđem svjetske ratne apokalipse nepredvidljivog obima, tzv. politički akteri minijaturno većinskog naroda u BiH, uspjeli su da bez ikakve ograde i razumne distance bezuslovno promoviraju i etabliraju hijerarhiju Islamske vjerske zajednice u bespogovorno ultimativni striktno politički autoritet nedodirljive „papinske bezgrešnosti“.

Na taj način i bez neke posebno teške dileme, može se ustvrditi da je „politički historijski točak u Bošnjaka“ vraćen zloslutno unazad u kontekstualno poprilično slični popogani vakat Mehmeda Spahe i njegove monovjerske Jugoslovenske muslimanske organizacije i „politike vrdanja“ kao strategije pristajanja na beskrajno gubitničko odgađanje neminovnosti sveukupnog sloma. Ondašnji epilog je bio sasvim katastrofične naravi, gdje je Spaho, postajući politički suvišnim, vrlo vjerovatno, okrutnom hladnokrvnošću otrovan u svom beogradskom obitavalištu, a JMO skončala u tragičnom rasulu pred kataklizmu 2. svjetskog rata. A, masovno bukvalno klanje muslimana, time je moglo i otpočeti.

Tada, a i sada, pokušavalo se uspostavom generalno potpuno anahronog političkog konstrukta šerijatskog dualiteta predominantno duhovnog i laičkog, odgovoriti u realpolitičkom okruženju Evrope između dva svjetska rata na egzistencijalna pitanja i fičke opstojnosti tadašnjih muslimana.

Aktuelni politički kolektivni narativ Bosanskih muslimana-Bošnjaka konvergirao je difuzno-višestranački, zadnjih godina sasvim otvoreno, prema neprirodnoj i neodrživoj simbiozi i neformalnom nakaradnom multistranačkom piramidalnom hibridu Levijatan-svebošnjačke stranke na čelu sa autoritetima Islamske vjerske zajednice, kao konačnim i jedinim tumačima historijskih i dnevno-političkih prioriteta jednog cijelog etniciteta.

 Kontekstualno pojednostavljeno govoreći, negdašnja klasična klasno-unitaristička komunistička doktrina državne „talionice naroda“, u sadašnjem historijskom trenutku ekstremne politikantske oportunosti, maligno je mutirala u „talionicu političkih stranaka“. Cijela moderna lepeza interesnih socijalnih različitosti, ad hoc je svedena u uske klerikalističke i vjerske kanone, zanemarujući i poništavajući objektivno vrlo različite društvene političke interese etnički većinskih bošnjačkih stranaka, od ljevice, socijal-liberala do krajnje desnice.

Posljedice bi mogle biti vrlo traumatične i tragične po cijelo BH-društvo, pošto se de facto predominantno odustaje od strukture državnog sekulariteta političkog organiziranja i zapada u apsolutno anahroni bezizlaz ultimativnog društvenog arbitriranja autoritetom parašerijatskih teoloških kanona. Na taj način, na mala vrata, ali teško osporivom sadašnjom političkom praksom, Bošnjaci se svode na „apatridnu“ nedržavotvornu minornu vjersku grupu tzv. evropskih muslimana i zapućuju se fatalnom karadžićevskom autostradom prema krvavom džehenemu bosanskog palestiniziranja kiparskom oprobanom metodom. Ili obrnuto, sasvim je svejedno.

Državi BiH, ili ono što je od nje preostalo, pretpostavlja se infantilno politički kamuflirana minijaturna, privremena karikaturalna „Bošnjačka krijeposna država“, kao neka „realpolitička nosferatu-nakaza“ i monoetnička latifundija postratnih novokomponiranih prebogatih kakistokratskih „elita“. Naravno, uključujući i već stasalo i politikantski „začešljano“ brojno društvo ozbiljno etablirane ulema-aristokracije.

Nema sumnje, bez obzira na mogući personalno-pojedinačni „titanski“ optimizam, aktuelni vladajući bošnjački kulturni i politički krug, vrlo daleko je od toga da je pragmatično-intelektualno i minimalistički dorastao kompliciranom historijskom trenutku, ako se već mora razmatrati i bliska budućnost i u fatalističkim diskursu svijeta koji nas okružuje.

Konačno, klerikalizam kao preovlađujući postmodernistički parapolitički Mehmed-Spaho-mimikrijski pseudoeuropski narativni „dress-code-u-Bošnjaka“, zasigurno jeste put bez povratka. Sami smo ga i birali. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)
—————————————————–
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)

Podijeli

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *