Jedna profana, ali prilično vjerodostojna, anegdota o privatno umjetničkoj naravi jedne sasvim dobro stojeće profesionalke „najstarijeg zanata“, sjajna je ilustracija našeg raširenog domaćeg stanja duha, posebno onog iz domena kontinuiteta svjetonazora moralnog nužnika, glavnine javnih dužnosnika, profesionalnih „podvodača naroda“.
Naime, dotična štovana gospođa, inače izuzetno otvorene, vesele i optimistične naravi, bila je dugogodišnje pretplaćena i najredovnija „prvoredna“ oduševljena gledateljica klasičnih grčkih tragedija od Eshila i Sofokla do Euripida i nazad, a i naprijed, već prema potrebi “službe“.
I sve je bilo (ne)jasno do bizarnosti uobičajenih generalnih motiva prisustva personalno svakojakog gledateljstva, sve dok dotična gospođa nije pokušala da objasni svoje nasmijano i zadovoljno lice, nakon svakog dramskog duboko tragičnog epiloga, jednom od svojih iskrenih štovatelja. Naime, po njenom meritornom mišljenju, tu se definitivno uopšte ne radi o bilo kakvoj tragediji, pošto nakon svake predstave svi njeni akteri izađu na binu i poklone se publici živi, zdravi, nasmijani, sretni i zadovoljni. I svako „ide svojoj kući pjevajući“.
BIOLOŠKI OPUSTOŠENA ZEMLJA
Upravo je to najbolja ilustracija tragike objektivnog kapaciteta tzv. bošnjačkih političara, a i njihovih etničkih vlastodržačkih sudruga, u okviru kontinuiteta postratnog demoliranja društva i državnog organizma naše zemlje. U stvari, nakon svakog elementarnog, a u cijelom neprekinutom nizu, kardinalno demolirirajućeg veleizdajničkog „razdržavljenja“, ti-isti-oni, već po ko zna koji puta, izađu na postizbornu „binu“, kurvinski cinično se poklone javnosti živi, zdravi, nasmijani, sretni i zadovoljni i odu svojim beskrajno nobl-bogataškim kućama pjevajući. Pobijedilo se.
Ono što ostavljaju iza sebe njihove opetovane pobjede, definitivno jeste i bukvalno biološki opustošena zemlja, bez ljudi, bez smisla i perspektive, zemlja mefistofelovskih „pobjednika“ ništavila tišine obzora zaraslih i zaboravljenih grobalja i mezarja. Nije valjda da ćemo napokon još i povjerovati u njihove najnovije romantičarske izvorno-pjesnički nadahnute patriotske parakičeraje, …“i kad nam muške uzmete živote, grobovi naši boriće se s vama“ (parafr.).
U stvari, i bez obzira na sve ovakve ili onakve politike i antipolitike, te „borbu“ za državu, protiv nje ili otvorenu i kameleonsku secesiju i disoluciju, ono što je konačan rezultat su ekstremni razmjeri siromaštva, populacijske kuge i očajničkog migrantskog stampeda i nezamislivog transetnički kolektivnog bijega na sve strane svijeta „svega što hoda, puže ili se nosi u naramku“ iz naše svedevastirane zemlje.
Agonični horizont očekivanja od naše domovine, nažalost, jeste dokaz da se, barem naš, „svijet raspada na činjenice“ one gole i njihova hladna faktografska „statističko-popisivačka“ okrutnost, sasvim je neutralno fatalne ravnodušnosti.
STATISTIČKI “OKAMSKI JATAGAN”
Dakle, pored domaćih nedostižnih postignuća na polju siromaštva i korupcionaškog „podržavljenja“ društva u zavidnim internacionalnim okvirima, na zadnjem predratnom popisu bilo nas je oko 4.4 miliona, a od toga 44% Muslimana, 31% Srba, Hrvata 17%, a ostalo su bili „aparthejdni“ Ostali. Prvi postratni popis iz 2013.g., oficijelno je pokazao najmanje 20% manje ukupnog broja stanovništva, ali su sada Bošnjaci došli do svojih famoznih „relativno natpolovično većinskih“ 50.1%, Srbi 30.8%, Hrvati 15.4% a hudi Ostali 3.7%.
Uz sve to, statistički „Okamski jatagan“ konstatira da je, predominantno samo mladih i djece, od 2013.g. do 2021.g., optimistički govoreći, „razgulilo preko grane“ najmanje još 500 hiljada najfertilnijih, a praktično se radi, i nakon toga, o beskrajnoj entropijskoj spirali opšte populacijsko-socijalnog demoliranja.
Teško je poreći i sasvim ozbiljne demografske aktuelne procjene stvarnog broja stanovništva koje živi u BiH, a što potpuno deprimirajuće zvuči, kada se govori tek o nešto oko 2.4 miliona „s-glave-na-glavu“ egzotičnih članova BH-domorodačkih plemena, nepopravljivo krvavo zaraćenih oko ubrzanja dinamike dovršenja sopstvenog među-eksterminiranja, što onog ratnog, što ovog poratnog.
Čini se da se politički „konstitutivni narodi“ transstranački utrkuju koga će biti u apsolutnim brojevima manje, a relativno više u nezadrživom anticivilizacijskom trendu otmjenog „leta u bunar“, tvrdeći da je to let u bolju budućnost europske provenijencije. I to baš odmah od slijedećeg ponedjeljka.
U sjenci tercijarne faze propadanja, ono što su sada dostignute lafo-legitimne „granice“ međuetničkih barikada i zadnje linije odbrane nacionalne egzistencijalne časti i digniteta, jeste već „dosadni“ hronični secesionizam manjeg BH-entiteta prema fantomu „Srpskog sveta“, plačljivi i beskrvni „treći entitet“ i Republike Herceg-Bosne, koji faktički ne treba nikom, pa ni samom sebi, te neskriveno unitaristička proklamacija „posebnih prava i odgovornosti“ bošnjačkog većinskog i „temeljnog naroda“ državne sveukupnosti BiH.
Najilustrativnija glupost titanskog opsega, u moru sličnih, zasigurno je ona (samo)zlurada pijačarska tirada „neshvaćenog polit-šamana“ i direktora „Memorijalnog centra Srebrenica“, koji histerično paramarksistički ekstatično bulazni o „bauku koji kruži Balkanom (sic!), bauk građanske, demokratske, sekularne BiH sa demografskom muslimanskom većinom“. Baš na razini islamofobičnog dotupavog kafanskog „agenta provokatora“.
Jasno je da se radi samo o smiješnoj politikantskoj demagoškoj propagandi izvjesnosti bolje budućnosti, razine infantilnosti crvenookog slona, koji se zbog toga pokušava kamuflirati i sakriti u povrtnjaku prezrelo crvenog paradajza.
U stvari, jedino se utemeljeno može govoriti o zajedničkom tragičnom političko-državnom fatalnom usudu nerazumijevanja minornosti sopstvenog položaja u kompliciranom historijskom trenutku tektonskog prekomponiranja odnosa moći novih vladara svijeta i njihovih odnosa i generalno ponižavajuće personalno-političke nekapacitiranosti domaćih vladajućih „elita“.
USPUTNE NARATIVNE POŠTAPALICE
Narastanje, posebno tragike krajnje praktične personalne nekompetentnosti aktera tzv. bošnjačke politike, ima svoje specifične posebnosti i objektivna opterećenja ratnim posljedicama, ali sasvim su predvidljivo fatalističkog ishoda prisutne ideje zastranjivanja prisutnim oportunim klerikaziranjem političkog miljea, neoturkofilskog romantizma ili vjersko-političkog radikaliziranja panislamističkim bliskoistočnim matricama „puta bez povratka“.
U takvom širem kontekstu, naravno, umjesto kontekstualno potpuno neprikladne i kontraproduktivne prijeteće parole „upamet Bošnjaci“, očigledno na nekoj indirektnoj liniji prijetnje „samoodbranom“ homofobičnim ludilom ideje „Krijeposne muslimanske države“, bilo bi neuporedivo prihvatljivije pogledati i širu stvarnost oko sebe i spoznati da su vjerski kanoni „dobrih namjera“ i ultimativne apsolutne moralnosti u realnom svijetu ekstrakvarnosti politike, samo usputne i bezvrijedne narativne poštapalice. I ništa više.
Uostalom, jedan od najuglednijih arapskih intelektualaca međunarodne nulte kategorije, Egipćanin Taha Husein, već je u prvoj polovini prošlog vijeka iskustveno ustvrdio, ono što mi djelimično sada vidimo i svojim očima, da „Ummet koji se protiv siromaštva bori dovama, protiv korupcije hutbama, a protiv nezaposlenosti brakom i rađanjem, definitivno je mrtav Ummet, a umrlom se počast iskazuje njegovim sahranjivanjem“. Amin.
Na kraju, tako izgleda, a i nije baš perspektivno nedogledivo, u ovoj našoj prelijepoj zemlji neće biti transetnički nikog, pa niti dotičnog direktora “Memorijalnog centra” i njegove promocije de facto jeze „palestinskog sindroma“, ali će preovlađujuća kolektivna monoetnička, a i njegova, politički limitirano priglupa fiksacija, biti apsolutno postignuta i mirnim putem. “Demografska muslimanska većina” prestaće biti mitomanski fantomski bauk i ostvariće sebe kardinalno u “građanskoj, demokratskoj, sekularnoj Bosni i Hercegovini u rasijanju iliti dijaspori“. I na najboljem smo putu prema tom “svetom” cilju, posredstvom domaćeg vladalačkog „kraljevsta budala“.
Bosanska Nakba na sceni, prinudno-dobrovoljnim „rasijanjem“, kolokvijalno govoreći. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)