Prva slika: djevojčica pruža ruku policajcu u kordonu. On se nećka, snebiva se, pa gleda dijete, pa mu onda pruži ruku. Ljudi su ozareni. U moru nesreće, kap sreće je veća od tog mora.
Druga slika: konobari na tacnama, sa ubrusima preko ruku nose vodu policajcima de se okrijepe. Rade težak posao. I policajci i konobari. Prvi nose vodu onim koji će ih možda udarati, a drugi piju tu vodu uzetu iz ruku “mesa svoga mesa što se ne jede“.
Eto takvo je Cetinje i takvi su Cetinjani. Luča antifašizma i glavni antifašistički grad Evrope, kako reče Senad Pećanin. Ako je iko svoj na svome, ako iko želi ugostiti čovjeka i pokazati ljudskost i čojstvo, onda je to Cetinje sa Cetinjanima.
A onda su stigli popovi. Lopovi su ih već čekali u Cetinjskom manastriu u kome se nakalemilo makar 500 godina robije Vučićeveih kerbera i operativaca na terenu. A umjesto topova imali su helikopter.
Za akciju “ustoličenja“, naravno neophodni su bili izdajnici poput Krivokapića i Abazovića, koji su 24 sata ponavljali kako je ono najsretnije i najsvjetlije što ima Crna Gora, zapravo obična rulja. Ne ljudi, ne ona djevojčica, ne oni konobari, ne imena i prezimena desetak hiljada sudbina antifašističkih, nego rulja. Kao što se onomad uoči desanta SS-ovci i PR tim “Princ Eugen“ divizije nazivali slobodni narod Drvara. Rulja.
Jer, kad ljude zoveš ruljom, onda ti je nekako lakše u glavi neopterećenoj savješću da neljude zoveš “svetim ljudima“, a njihovu krvavu akciju ustoličenjem.
Pa su tako neljudi došli helikopterom vojske Crne Gore, koja je valjda u NATO paktu, a koji plaćaju građani Crne Gore i doveli raspopa Joanikija u pratnji Porfirija da zapišaju svetu cetinjsku zemlju, oltar manastirski i obilježe novoosvojenu teritoriju srpskog sveta. Na očigled tog sveta, koji likuje izmišljajući u krvi sklepano “dostojan“ “aksios“ i “ustoličen“.
Moj Joanikije, daleko ti srpska kuća, a Cetinjski manastir nikako nije tvoja kuća, niti si ti dostojan niti si ustoličen. Samo si okupatorskim desantom doveden tu đe si doveden, e da bi se iz kontrolne sobe Krivokapić tupavo počešao, a Vučić u Beogradu zadovoljno nasmijao. Kojem ćeš ti narodu držati liturgije na Cetinju? Cetinje nema drugi narod do li onog što ti je pokazao koliko te “voli“ u zadnja dva dana.
Ili ćete izmišljati novi narod, kroz vaše insitucije, kroz litijašku vladu, kroz vaše medije, koji odavno najslobodniji grad Crne Gore nazivaju “ustaškim leglom“. To je onaj grad, po kome ljudi hodaju sa majicama Ljuba Čupića, i pozdravljaju se sa “smrt fašizmu“ sjetićete se.
Ali dobro, naravno da su vam oni neprijatelji, jer ste dolje u Podgorici, kad ste sa kao orke spremali na svoj paganski desant, zapijevali uz četničke pjesme, a mrtvačka lobanja Dražina vam je bila crne vodilja. Sasvim logično onda što su vam Cetinjani neprijatelji.
I nema čovjeka na ovom svijetu koji nije vidio šta se desilo i šta se dešava. Nema razumne glave od Cetinja, preko Beograda i Sarajeva do Tokija koja nije vidjela kako velikosrpski fašizam pod skutima crkve Srbije, na pogonsko gorivo srpskog sveta pokušava pokoriti Cetinje.
Kažem pokušava, jer ni stotinu desanata i lažnih ustoličenja neće pokoriti ovaj grad i ove ljude, a bogme, nepokorovanje je jedino što je prostalo Crnogorcima, koji će na narednom popisu ili na izborima pokazati jesu li odistinski Crnogorci, ili su samo kako ih četnici zovu “drugo oko u glavi“, srpskog sveta.
Bogami, do njih je!
Cetinje se nije predalo, održalo je lekciju regionu, kako se brani antifašizam od velikorpskog fašizma.
A crkva Srbije?
Ista ona koja je gostila Arkana, koja je krila ratne zločince, koja je izgradila crkvu na zemlji nane Fate Orlović, koja je blagosiljala Škorpione prije ubijanja bošnjačke djece, koja je vazila i miroljubila krvoloka Mladića, eno je hirotoniše se u legitimnog đavoljeg emisara na zemlji.
Zato nikog ni ne čudi, što je nakon bezbožničke ceremnonije na ekavici, jer je ekavica, navodno izgovor Crnogoraca (sic!), održan unutarmanastirski koncert, na kome crkvenjaci okupatorski veselo poju, kad se vojska na Kosovo vrati…
Naravski, ne može se ta vojska više nikad na Kosovo vratiti, niti se patrijarh može ustoličiti u Peći, đe mu je mjesto, pa se onda po sistemu kiselog grožđa “utješna nagrada“ ganja na napokorenom Cetinju.
I na koncu, do naroda je.
Ne cetinjskog, on je pokazo ko je i šta je i svijetli, kažem, kao luča u moru fašizma! Do naroda je crnogorskog, ali i do ljudi, koji su na tacni isporučili četnicima vlast prije godinu dana, pa je Crna gora za 370 dana bliža Minsku, nego Briselu.
Umirati se mora jednom, znamo. Znamo i da bruka ostaje dovijeka, parafaziram, ali znamo da se bruka može ispraviti ličnim deljanjem. Otkazima, promjenama, izboom druge političke opcije. Da se ljudi, koji su se odljudili vrate sebi, svojima i dobru. Pa da pomognu Cetinjanima, e da bi se Crna Gora oporavila od udaraca srpskog sveta.
Za koga? Za onu djevojčicu, koja je ogrnuta crnogorskom zastavom pružila ruku policajcima, dok su oni na nju desetak sati poslije bacili šok bombu i suzavce. Eto za nju. (Piše: Dragan BURSAĆ, Antena M)