Piše: Derviš Čičko, društvenopolitički analitičar (Foto: Dženat Dreković)
Postojanje i opstajanje na golom životu škole klasičnog baleta u Tuzli, jeste neoborivi Corpus Delicti simboličkog postojanja onog urbanog, čaršijskog kosmopolitskog „nasmiješenog lica“, kao krucijalnog kulturološkog odbrambenog mehanizma pred naletom hordi primitivizma na gigantskim ramenima neobarbarizma i divljaštva hiper-turbofolka. I koliko god taj bizarni fakat samo i egzistiranja „lijepe umjetnosti“, djelovao kao u unikatni kuriozitet minornog značaja i iste takve „upotrebne vrijednosti“ u epohi divljačkog konzumerizma kao stila življenja, to postaje jedna od zadnjih linija odbrane Tuzle i njenog pozitivnog kulturološko-civilizacijskog legitimiranja.
Upravo takav očigledan utopistički, unaprijed gubitnički diskurs „odbrane pred raskriljenim raljama neminovnosti“ i čini njegovu vrijednost neponovljivom avanturom herojstva, istrajnosti i neodoljive posvećenosti umjetnosti slijedom andrićevske paradigmatske Aske: kultura i umjetnost su simbolički „veći i od života samog“ i njegov su sadržajno neodvojivi dio. Naravno, ako generalno parakulturološko i pseudomuzičko-džigara-svjetonazorom nismo već okrenuli i točak historije u suprotnom smjeru.
Ako je prema T. Karlajlu „kultura proces kojim čovjek postaje sve ono za što je stvoren da može postati“, onda i agresivni trendovi promoviranja antikulturalnosti kao ideala svedruštvenog „main-streama“, analogno jesu i sasvim moguća opcija pogubnosti etabliranja neobarbarizma kao krajnjeg društvenog ishoda.
(Obnavlja se tradicija baleta u Tuzli – Foto: Facebook)
Iako, u pravilu dupke prepune sportske hale i stadioni hiljadama mlađahnih novokomponiranih zajapurenih fanova „uspješnica“ praznoglave bljutavo-isprazne „dupe-sise“ novoumjetnosti, ostaje latentna i neobjašnjiva snaga nade u spoznajnim nišama razumijevanja „umjetnosti kao sredstva, a ne kao cilja“. Uostalom, ako su ljudi jedina živa bića kojima je kultura imanentna, i umjetnost kao njen dio, te da životinje nemaju taj genetski kapacitet, onda je upravo ta činjenica ključna razdjelnica, pored elementarne samosvijesti, onog animalnog atavističkog i humanog, ljudskog u nama.
Upravo na tom esencijalnom egzistencijalističkom tragu očuvanja umjetnosti, kao „Božjeg dara“ je i fascinirajuća skupina tuzlanskih zaljubljenica u neodoljivu magiju univerzalnosti umjetnosti pokreta klasičnog baleta. Klasični balet u našem gradu „ima“ famoznu Željku Marinić, a ona ima srce obuhvata Majevice, u najmanju ruku, te dar neodoljive posvećenosti svojoj misiji ljubavi spram lijepe umjetnosti, kao jedinom pravom odgovoru bedema ljudskosti pred cunamijem neobarbarizma nekulture.
Ako postoji društveni svekulturološki alegorični fenomen „diva zaljubljeno zagledanog u sitni, prelijepi plavi cvijet pod sopstvenim nogama“, onda je i „cvijetak“ klasičnog baleta u Tuzli, ta tajna alhemijska formula neodoljive magije neuništivosti damara umjetnosti i čovjekoljublja u svima nama. Valjda. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)