Danas i ovdje: Šutnja kao odgovor

“Prvo su došli…” poznata je provokativna pjesma koja se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast, te politike “čišćenja” pojedinih društvenih skupina. Završetak pjesme „kada su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni“, nažalost slika je i današnjeg našeg društva.

Već odavno ovdje se niko ne buni i baš ta šutnja glavni je saveznik u uništavanju društva i države u kojoj živimo. Šutnja običnog čovjeka i ne čudi baš toliko koliko šutnja intelektualne elite. Akademske titule, naučna i stručna zvanja svedoše se na puke „broševe i modne detalje“ ispred imena onih koji ih nose, i izgubi se ono njihovo suštinsko značenje i očekivana obaveza prema društvu.

Lamentirati nad sudbinom države koju svakodnevno napušta njen, u svakom smislu, najpotentniji dio stanovništva, i nemati odgovor na tu pojavu, najblaže rečeno je licemjerno i neodgovorno upravo prema ljudima koji odlaze, a i prema ostalim koji još iz nekog razloga ne „dižu sidro“. Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma de facto je, izgleda, prestala potreba za građanima. Preko noći je onu nužno potrebnu mobilizaciju, koja je spriječila nestanak države, zamijenio proces privatizacije. U tom procesu građani postadoše višak i teret.

S jedne strane suočismo se sa pljačkaškom privatizacijom, a s druge s borbom za golu egzistenciju. Nezadovoljstvo preko noći postade glavnom tekovinom odbrambeno- oslobodilačkog rata na što, nažalost, odgovorismo gromoglasnom šutnjom. Pa i danas, kada nas bombarduju strašnom statistikom, koliko je manje đaka, studenata, odjeljenja, stanovništva, mi smo izabrali šutnju…

Intelektualci će reći, a političari to stalno ponavljaju kako je Bosna i Hercegovina složena i asimetrična država sa mnogim svojim proturiječnostima. U suštini, ona je samo privatizirana od strane nacionalnih lidera sa ikebanom od sva tri stuba vlasti, koji služe samo za puko uhljebljavanje „zaslužnih“, i bez ikakve obaveze da funkcionišu. Kafane su preuzele funkciju i nadležnost parlamenata, a mi i na to šutimo….

Dugo se već nijemo posmatra kako se ruši nešto što je temelj svake, pa i ove države, a to je vladavina prava. Odlazi se u zatvor za tri metra drva, a, s druge strane, zataškavaju se milionske pljačke, otimačina, pa i ubistva. Odlaze u zastaru predmeti teških koruptivnih i kriminalnih djela i sve po principu „potkivanja“. Jasne su ovo poruke običnom puku i za koga zakon vrijedi, a ko je iznad zakona. A mi i na to šutimo…

Kao gljive poslije kiše niču fakulteti i univerziteti, diplome se javno prodaju, skoro pa su nam svi viđeniji u strankama magistri i doktori nauka. Toliko „intelektualne elite“ među odraslim, a djeca su nam na 62. mjestu prema rezultatima PISA istraživanja. Prema navedenim rezultatima, svaki drugi učenik kod nas je funkcionalno nepismen, djeca nam nisu spremna da kritički, logički i funkcionalno primjenjuju stečena znanja. Poklonici bosanskog humora reći će „ma nema veze, kad porastu kao članovi stranaka biće oni i doktori nauka”. Sve je ovo ogledalo našeg obrazovnog sistema, a mi opet šutimo…

O zdravstvu se ne smije ni raspravljati, tako su bar odlučili naši poslanici, a i nama je bolje da šutimo.

O fenomenu šutnje kao „odgovora“ na zbivanja u društvu mogu se knjige napisati. Korijen tog fenomena možda leži upravo u onoj staroj izreci kojom se opisuje sudbina onog koji se usudio progovoriti, pa kažu „ubila ga teška riječ“. Danas je „tešku riječ“ zamijenila šutnja, šutnja zbog koje više ne strada pojedinac. Danas šutnjom uništavamo našu kolektivnu budućnost. Stoga ukazivati na njenu pogubnost postaje obavezom prema budućnosti naše djece i svih budućih generacija. Samo da nam se ne desi kao u pjesmi s početka ovog teksta, progovorili bi mi, ali nemamo više kome… (Piše: Izudin MALEŠKIĆ)