Problemi rudnika uglja niti su bili, niti će biti u sferi pitanja nerazumijavanja i nedostupnosti ekonomsko-inženjerskih znanja i rješenja i ne bi oko toga trebalo trošiti vrijeme i energiju.
Početak i kraj je u svrhovitoj politici ostvarivanja stvarnog javnog interesa, koja je najmanje to zadnjih više od 20 godina. Potpuno je jasno da sadašnja ostrvljena i ohola garnitura vlasti de facto nema interesa da “uredi” rudnike uglja, posebno “Kreku”. Pošto je to po opsegu vrlo značajno glasačko tijelo kojim se već odavno efikasno upravlja i drži pod kontrolom preko konstantnog držanja ovog sektora u latentnom “kriznom režimu” i na ivici kolapsa predizbornim jeftinim SDA-parolaštvom tipa “rudari moraju dobiti plate”, baš kao i sada.
Takođe, dugogodišnje očigledno politički programirano upravljanje rudarskim protestima, i na taj način najgorom zloupotrebom socijalnog položaja tih ljudi, pokazalo se vrlo efikasnim oružjem za unutarstranačka i međustranačka razračunavanja.
Pitanje je samo trenutka kada će ova polit-kurvanjska poigravanja ljudskim i sudbinama cijelih regija napokon izmaći kontroli i pretvoriti se u krvavo finale. Uostalom, ne postoje nikakve ozbiljne tehničko-ekonomske zapreke, izuzev pseudopolitičkih, da se energetski sektor, posebno rudnici uglja, tehnološki i organizacijski ne dovedu do pozicije racionalnog i efikasnog gazdovanja.
U ovoj prilično nedefiniranoj fazi stanja rudnika “opstati ili propasti”, zbog katastrofalno diletantskog upravljanja, uvoditi kao temu stakleničke plinove, EU-preporuke, norme i sl., koliko god to bilo opravdano glede razvijene Evrope, ima suprotan efekat i pokazuje specifično “nerazumijevanje” uzroka stanja u rudnicima i nuđenja adekvatnih rješenja u realnom vremenu i prostoru oko nas, sada i ovdje.
Takođe, već započete krvničke borbe oko stranački privilegiranog “pristupa trošenju” 1.2 milijarde KM investicijskog novca za “Tuzlu VII”, svakako da generalno krekanskim rudnicima, i svega drugog oko njih, vrtoglavo diže “cijenu u nebo”. Time je više nego jasno da su sadašnja šira upravljačka garnitura i kadrovsko-organizacijska struktura ovog preduzeća, s obzirom na aktuelnu dinamiku gradnje TE, beskrajno daleko od željene i neophodne stabilnosti i obima proizvodnje i njene cijene.
U svakom slučaju, vrlo interesantna i nepredvidljiva događanja su pred svima nama.
Situacija može dodatno biti usložena, i bez obzira na specifičnu fahmansku obaviještenost i profesionalnu zainteresiranost svih važnih aktera, posebno političkih, potpuno drugom vrstom problematiziranja “nerazumijevanja”. Ako ikada dođe do ozbiljnih razgovora o uređivanju stanja u “Kreki”, tada neće ni izbliza biti glavni pregovarači raznorazni tehnomenadžeri, nego Rudarski sindikati koji su direktno zainteresirana strana, i oni su neko ko mora razumjeti suštinu i prihvatiti mučna i teška rješenja.
Bez njihovog aminovanja sve će ostati prazna priča, bez obzira na posljedice po širu društvenu zajednicu, posebno u Tuzli. To je ključan, nezaobilazan rakurs.
Takođe, ne treba zaboraviti da velika investicija u FBiH “Tuzla VII”, pored “restrukturiranja” “Kreke”, otvara na vrlo direktan način i pitanje “restrukturiranja” sistema raspodjele neizravnih poreza, pošto sama očekivana uspješnost investicije u Tuzli pod našim prozorima, nema suštinskog smisla za tuzlansku regiju. Ako će kao i do sada, nova termoelektrana biti po stvarnim ingerencijama, a posebno fiskalnim, samo još jedna seoska liliputanska “zemljoradnička zadruga sa dimnjakom i hladnjakom” u Bukinju.
I o tome se radi. (Piše: Derviš ČIČKO)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)