Na licima nedodirljivih domaćih etničkih poglavica, tzv.pregorača netom već propalih dogovora o izmjenama domaćeg izbornog zakona, jedino se može prepoznati beskrajna dosada, nehajna opuštenost, teško prikriveni trijumfalizam programiranim neuspjehom. I racionalno apsolutno neuhvatljiva svijest o sopstvenoj autonomnoj monarhističkoj nedodirljivosti i papinskoj nepogrešivosti u promišljanju i djelovanju. Tro-Oni su besmrtni očevi etnija, njihovi totemi, zaštitnici i neprikosnoveni baštinici svega onog i duhovnog i materijalnog, vidljivog i nevidljivog oko nas, sadašnjosti i budućnosti.
I već beskrajno dugo jeste takva sveukupna domaća politička situacija u doktrinarnoj javnoj sferi, ali i u praksi: troetnički vladajući parapolitički klaster se čini čelično postojanim i stamenim u svojoj stoicističkoj nepromjenjljivosti održanja i narastanja multisektorske društvene moći. Njihovi lični, privatni, selektivno kolektivni i stranačko paradržavni otuđeni centri moći odavno su prerasli sve demokratske autoritete formalne etatističke strukture legalne represivne moći, pa je sve ono što se može samo i nazvati „promjenama“, osuđeno na javno medijsko sataniziranje i propast ili proceduralno obesmišljavanje.
Upravo je tako: promjene su ravne gotovo smrti domaće svevladajuće kamarile oligarha, pa i gore od toga.
Međunarodni pregovarački medijatori razgovora o izmjenama Izbornog zakona su simbolički, i u idiotski-dobroj namjeri, u stvari, ponudili domaćim šefovima paraetničkih falangi da sami i dobrovoljno, izaberu pištolje-promjena i da nonšalatno demokratski pucaju sebi u političke glavudže.
Naravno, da se to nije desilo, niti će se desiti: bolji je propast pregovora, kao veliki i sasvim očekivani veliki i trijumfalni neuspjeh. Po ko zna koji puta se pokazalo i dokazalo da „privremena“ eksterno oktroirana i vojno-političkom silom nametnuta, izvorno kvarna, organizacijski-strukturalno besmislena, praktično nedoradiva i insajderski autodestruktivna ustavna politička struktura, vremenom može samo ubrzano maligno mutirati do svoje neprepoznatljivosti. Posebno uzrokovana kontroverzijama velikodržavnih ambicija neprijateljskog okruženja realne političke BH-stvarnosti.
Na taj način nastala nakazna državno-politička strukturiranost ne može biti otklonjena nikakvim legalno organiziranim unutrašnjim snagama progresa i boljitka, jednostavno, i one same su ustavno sistemski zarobljeni inferiorno programirani segment opštedruštvene planirane dekadentne malformacije „da rata ne bude“. Unutrašnje promjene, ili njihov ozbiljan inicijalni početak, može doći samo izvana, i to baš na isti način svog prapočetka: političkom silom izvana, logikom „da mira i života bude“. Tek nakon toga ima smisla „pregovarati“.
Pojednostavljeno govoreći, ali vrlo efikasno, Dejtonski ustav a priori ne dopušta građanskoj opoziciji, što god to bilo, da dosegne bilo kakav ozbiljniji izborno-politički rezultat, što je nakon izvjesnog vremena, i od njih samih načinilo karikaturalnog trkača olovnih nogu na beskrajnoj traci nedokučive budućnosti i u makazama ličnih i kolektivnih karijerističkih mesijanskih egomanija malograđanske frustriranosti „kasabom kao sudbinom“.
Naravno da počinju sopstvenom praksom neprincipijelnog kompromiterstva neodoljivo podsjećati na svoje političke suparnike i potpadati pod razorni uticaj svojevrsnog politikantskog „švedskog sindroma“.
Kardinalno osakaćena država u svojoj osnovnoj preambuli ustavno praktičnog kapaciteta legalne samoodbrane elementarne sopstvene opstojnosti, kao što je to Dejtonska BiH, zasigurno je, prije ili kasnije, osuđena na društvenu i svaku drugu agoničnu disoluciju i propadanje.
Svakako da ne treba unaprijed pesimistično odustati niti od „direktne demokracije ulice“ i svih sličnih i srodnih metoda borbe i otpora protiv svega onog što nas kao pojedince i društvo deprimira, guši, degradira, ponižava, siromaši i masovno tjera mladost ove zemlje da bespovratno traži „glavi salameta“: socijalna nepravda, nejednakost pred zakonom, svedruštvena korupcija, negativna selekcija, kriminal, nepotizam etc.
Ali, ono od čega treba zasigurno „odustati“, baš kao od nade pred vratima džehenema, jesu unaprijed osuđeni na propast raznorazni pregovori, razgovori javni i tajni, mali i veliki, odsudni i prijelomni, sudbinski i historijski, oko naše zajedničke sudbine.
Ona, ta naša dotična sudbina, oduvijek je bila i ostala samo u našim sopstvenim rukama: sve drugo je magla laži i zluopotreba. I pregovora oko ničega, naravno. (Piše: Derviš ČIČKO)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
Ocekujem proglasenje 3.entiteta 1. aprila….neko ce se nasmijati, a neko i nece
Sad gledam emisiju u fokusu gosti Mijatović i Duraković i pitam se da li je moguće da iko razmisljas da predloži imamovica za Clan predsjedništva pa zar niko ne vidi koji je to glupson