Politička Tuzla sa svojim personalnim institucionalnim akterima, što god to bilo, uključujući i cijelo šire kontekstualno okruženje te opskurne sintagme, pretvorena je u potpunu lakrdiju i kafansku sitnu zajebanciju zadnje klase. U našoj, još valjda, čaršiji sve je moguće, pa i „više od toga“.
Uspjelo se velikim i nadljudskim kontinuiranim naporima na polju borbe za lidersku poziciju u ostvarenju super gluposti, ostvariti i više nego zavidne rezultate. Naime, šireregionalno prestižni kulturni brend „Cum grano salis“ i zavidna književna nagrada za najbolji roman godine „Meša Selimović“, svojom unutarnjom mikroorganizacijom u režiji lokalnih sitnopolitikantskih provincijalnih snobova i čankoliza, svedena je na zvaničnu protokolarnu kafansku sitnu zajebanciju.
Radi se o tome da je aktuelni gradonačelnik Tuzle, Zijad Lugavić, kao oficijelni predstavnik Grada i njegovih građana, potpuno otvoreno, apsolutno bojkotirao ovaj izuzetno značajni kulturni događaj prve vrste. Eksplicitno eksponiranje takvog obima institucionalne personalne „šutne“, dotupave oholosti matricom „uvrijeđene seoske mlade“ i neskrivenog bezobrazluka, teško da je do sada zapamćeno u našem gradu.
Dakle, „top puče, Cum grano salis prođe“, a „Čojka ni od korova“. Zije našeg.
Da cijeli organizacijski okvir ovog još uvijek zavidnog brenda, poprimi i dodatni teški zadah palanačke pseudokulturološke otvorene polit-ćenife, pobrinuće se, odakle li on ispade, pobogu, zloglasni (anti)politički Raspućin postratne Tuzle, Jasmin Imamović-Jaso.
(Otkud ti u pola tri – Jasmin Imamović, iza dobitnik nagrade Jurica Pavičić – Foto: Screenshot)
Čova je, u izvršnoj funciji „bivšeg gradonačelnika“, ekspresno sve preuzeo u svoje udarničke ruke, kao oprobani i dokazani ekspert za „tehničko savršenstvo politike u službi kretenizma“, te je zasjeo, kao i puno puta do sada, na čelo ovog hepeninga matricom njegovog neprikosnovenog, sada grotesknog, „idejnog tvorca i osnivača međunarodnih književnih susreta“. I, niko ne spomenu Ziju. Haman, zadrž'o se i on neplanirano nešto malo duže kod kuće: uvijek se ima nekog posla.
Ipak, pozadina ovog, na prvi pogled paradoksalnog i neshvatljivog vašarskog šlamperaja i ljudske moralne bijede, sasvim je ozbiljne, vrlo praktične dnevnopolitičke prirode, koja bi vrlo lako mogla postati problematično vladalačko funkcionerski egzistencijalnom, pa i, perspektivno, zatvorskom. A, „u strahu su goleme oči“.
Jednostavnom banalnošću argumentiranja konkretne teorije zavjere, glede krvavog pokolja, institucionalnim ekstremnim nemarom Grada, 18 naših nemoćnih sugrađana u „Domu penzionera“, dolazi se do tuzlanske bizarnosti: „Sažetak Pelikan“ iliti „Sažetak Dom penzionera“.
Potpuno nevjerovatni okidač „koincidencije neminovnog“ je postao famozni pobjednik nagrade „Meša Selimović“ za najbolji roman, a i sjajno napisan, „Žigice“(šibice), Jurice Pavičića.
U stvari, radi se o samoj fabuli ovog, koncepcijski i kriminalističkog, romana iliti o njegovom najkraćem sižeu, koji je trebalo da, iz čiste protokolarije pristojnosti, pročita niko drugi do tuzlanski gradonačelnik.
Dakle, groteskni krešendo „priznavanja odgovornosti-krivnje“ in fabula: „Ovaj pobjednički roman nam donosi novu priču iz Splita i okolice, a vezana je uz policijsku istragu, kojom se nastoje otkriti uzroci požara, koji je nanio ogromnu štetu cijelom tom području i u kojem je izgubljen jedan ljudski život, zbog čega se istraga o požaru pretvara u istragu o ubojstvu. U središtu ovog sjajnog djela priča je o razornom požaru, koji pokreće istragu i razotkriva dublje slojeve kolektivne i lične krivnje.“ (parafr.)
Drugim riječima, u našem Gradu, pod strašnom sjenkom još neprocesuiranog, teškog zločinstva struktura i njihovog personalnog establišmenta nad bespomoćnim osobama neoprostivim nemarom, dodjeljuje se glavna književna nagrada, promovira i hvali upravo dijametralno suprotna, ali prava ljudska, zavidno društveno pravednička moralna pozicija autorova. Pravda i pravednost, odgovornost i krivnja, jednaki za sve. Bezuslovno.
Konačno, vrlo jednostavnom, lakonskom logikom se može reći da je suštinska teza pobjedničkog romana prelijepa, tankoćutna literarna parabola realživotnog tematiziranja kozje-uši-epizode famoznog cara Trajana u lokalnoj, tužnoj metaforičkoj sadašnjici: „U cara Zijada kozije uši.“
Uostalom, istinu, ako postoji, nije moguće nikakvim kurvinskim dogovorom održanja vlasti, moći i interesa, zabraniti, poništiti, zanemariti ili stvarati neki virtualni simulakrum njene relativnosti bavljenjem „otrcanom birokratskom svakodnevicom“: jedemo g..na, a kažemo da je čokolada.
Pale su mrtve glave. I jedna bi bila previše. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)
—————————————————–
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)