Razvojno-ekonomski, mi nemamo nikakav stvarni problem sa budućnošću, pošto se još uvijek bavimo uništavajućom pljačkom sopstvene korporativno-društvene “nesretne prošlosti”, koja nas je kroz “tamnicu naroda”, koliko juče, uvela u ondašnju evropsku “sadašnjost”.
Sudeći prema aktuelnoj dinamici političkog lokalno užeg i šireg okruženja, mi nemamo nikakvu sveukupnu budućnost, pa niti onu suštinsku energetsku.
Masovno programirana, morbidno susicidalna i zaglušujuća verbalno-medijska eko-zelena isprazna onanija nad proizvodno tehnološkom olupinom domaćeg energetskog sektora, jeste simboličko rezanje ćefina gotovo jedinom preostalom proizvodnom sektoru koji nam još uvijek drži glavu iznad ozbiljno prijetećeg energetskog ropstva.
Sasvim je tragikomično zeleno ad hoc rušenje Tuzle 7., bez nuđenja bilo kakve smislene zamjenske alternative, i slavodobitno prčkanje po njenoj kadaverskoj utrobi, uključujući i njene preostale prastare nesuđene sudrugarice, znajući samo da više od 40% proizvodnje gigantskog energetskog sektora Njemačke, upravo potiče od karbonskog goriva, tj. uglja.
(TE “Tuzla”: Šta bi BiH i svi bez nje? – Foto: Int)
To smo mi: zamlja fatalističkog mirenja sa ničim i bez sadašnjosti, kao i ugalj, bez nečije tuđe budućnosti.
Ali, zasigurno jesmo i zemlja nadohvat ruke samoponuđenih jednostavnih i očiglednih rješenja i stvarne perspektive civilizacijske budućnosti običnih ljudi “već od slijedećeg” ponedjeljka: treba bez pardona pohapsiti cijelu svemoćnu, široku plejadu krupnih lopova organiziranog državno-političkog kriminala.
Ili ih zamoliti da sami sebe pohapse: o tome oksimoronski “pregovaraju stranci” sa svojim lokalnim politoligarsima, tj. partnerima.
Oni o čijoj se, u stvari, koži pregovara tj. široke narodne mase, sjede mirno i tiho u javnom gledalištu političkog kupleraja i grickaju “košpice”.
Haman nisu svjesni da oni jedini imaju pravi, unikatno efikasni (h)alat. Onaj pobune. (Piše: Derviš ČIČKO, društvemnopolitički analitičar)