Danas i ovdje: Gdje je tu moj sin?

Trebao je samo nepun sat vremena da se raziđe stotinjak prisutnih na svečanosti “predaje građanima Tuzle spomen parka 15. maj”, a u povodu 2. oktobra herojskog Dana (prvog) oslobođenja Tuzle iz 1943.g. koje je potrajalo tek 40 dana i noći.

Govorilo se srceparateljski domoljubno, zapjevalo se, izgrlilo se, popričalo, nasmijalo, pozdravilo i razišlo svako svojoj kući, ili “guzonjski” plansko-svečarski prema kafanama i restoranima. Tek da se još što-šta, a toga ima uvijek naodmet, promuhabeti o slavnoj odbrani Tuzle i “jedinstvu općinske vlasti i svih građana”. 

U TIŠINI SVOJIH KANCELARIJA

I tako smo ponovo saznali, po ko zna koji puta, ko nas je to sve iz silnih općinski kancelarija i kabineta, spasio od smrtne ratne pošasti i masovne pogibije. Čini se da je postalo najvažnije da oni šta ne zaborave, pošto je to uglavnom postala “njihova privatna herojska historija”, a siroti puk, to je barem opštepoznato, sklon je zaboravu i demenciji, a na štetu još “živućih i govorećih spomenika”.

Doduše, kako se nedavno promijenilo čelništvo Grada, spoznalo se da su sad neke druge i treće kancelarije iz Stare općine, imale značajniju historijsku ulogu od onih “slavnih” od prošle godine. I neka, ne treba pravu istinu držati zapretenom u tajnim odajama i buđavim činovničkim herojskim pretincima idejnih organizatora dramatičnih događanja na Brčanskoj Malti 15. maja ‘92.g. 

U stvari, oni su ti pravi junaci sa isturenim svojim junačkim prsima, koji su se, ipak, samozatajno držali prve linije odbrane u konstruktivnoj tišini svojih kancelarija, a ne oni koji su sa grbom Tuzle na rukavima i pod oružjem bili na Brčanskoj Malti. 

U takvom tonu se, i poprilično neuvijeno, (in)direktno govorilo jučer u negdašnjoj Skojevskoj, sa grandioznim zakašnjenjem od 30 godina za “predavanje na upotrebu spomen parka” u slavu poginulih tog kobnog dana.

Jedino se u toj silnoj buci, frtutmi, galami i halabuci “herojskih” patriotskih govorancija, svečarskih kravata i ispeglanih odijela, zaboravilo na one koji su stvarni i jedini heroji, čiji su životi krucijalni zalog tog cijelog jednosatnog organizacijski nategnutog “hepeninga”, upitne suštinske iskrenosti.

Naime, na tek brzopotezno ispražnjenom mini-platou ispred taze “novootvorenog” Spomenika, pojavila se gospođa, u vjerovatno kasnim osamdesetim godinama, slušajući privatno iščitavanje ispisanog teksta na mramornoj ploči.

Po okončanju čitanja, poduže je muklo šutjela bez riječi i jedva čujno izgovorila: “Gdje je tu moj sin? Pa, on je tu poginuo 15. maja.”

ZA NJIH NIJE BILO MJESTA…

Za imena trojice poginulih heroja, a u njihovu čast, nije bilo mjesta na komadu spomeničarskog bijelog mermera, tu pred našim blijedim licima, za Šemsudina Mahmutovića, Aldina Mustabašića i Emira Malohodžića. 

Te iste tragične noći pred DTV “Partizanom” su poginuli od minobacačkog projektila: Fuad Mehinović, Sadik Čehajić, Bahrija Dajanović, dok su teško ranjeni: Pejo Brkić, Refik Plavšić i Nenad Remenović.

Zaboraviti konkretne ljude i žrtvu  njihovih života, zasigurno znači “zaslužiti” da se historija ponovi u svoj svojoj zastrašujućoj i multipriciranoj tragičnosti. Ako ništa drugo, oni kojih više nema ponajmanje su to zaslužili, ali oni nam više ne mogu pomoći. Nisu tu.

Ali, mi preživjeli i svjedoci tih dešavanja, ostajemo kolektivno  dužni da odgovorimo na neodgovoreno pitanje: “Gdje je tu moj sin?”

Za sada, čini se da se puno “tuđih sinova zagubilo u prijevodu” onog što se stvarno dešavalo tih ratnih godina u Tuzli, a i šire. 

Ponekad izgleda, upravo kao i danas u ex-Skojevskoj, da je i u našem Gradu politikantska forma definitivno požderala suštinu i da “živimo u kulturi u kojoj ambalaža prezire svoj sadržaj”. Nažalost. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)