U Pojasu Gaze, jednom od najnaseljenijih područja na svijetu, svakog dana sve više djece umire, ne samo od bombi, već od gladi. Samo u posljednja 24 sata, prema podacima zdravstvenih ustanova, 15 osoba izgubilo je život zbog pothranjenosti, uključujući četvero djece. Ukupan broj preminulih od gladi dostigao je 101, od čega čak 80 mališana.
Dok izraelska vojska nastavlja operacije, stanovništvo Gaze prisiljeno je da bira između raseljavanja i smrti. Gotovo cijeli pojas je pod vojnim naređenjima o evakuaciji. Hrana, voda, gorivo, elementarne potrebe za opstanak, postale su luksuz. Kutija adaptiranog mlijeka, ako se uopće može pronaći, košta i do 100 dolara. Djeca umiru jer njihove majke, same pothranjene, ne mogu dojiti.
U međuvremenu, međunarodne institucije, posebno Ujedinjeni narodi, još jednom pokazuju koliko su nemoćne, ili nezainteresovane, da spriječe kolaps ljudskosti pred vlastitim očima. Generalni sekretar UN-a izražava zabrinutost i koristi riječi poput “horor predstava”, dok UN-ove organizacije redovno objavljuju statistike i saopćenja, ali ne poduzimaju odlučne i konkretne mjere da zaustave glad i prisilna raseljavanja.
Već mjesecima se zna za potpunu blokadu hrane i humanitarne pomoći. Već mjesecima se upozorava na prijetnju gladi. A ipak, ništa se ne dešava. Humanitarne organizacije dijele mrvice pomoći koja ne dopire ni do desetine onih u potrebi. Kamioni stoje, dozvole se čekaju, a djeca umiru. Zvuči poznato?
Uloga UN-a se sve češće svodi na funkciju pasivnog svjedoka zločina. Umjesto da zahtijeva otvorene koridore za pomoć, umjesto da zaštiti osoblje i skladišta, UN iznova izražava “šokiranost”. A kada su napadnute i vlastite kancelarije i skladišta, čak ni tada ne slijedi konkretna reakcija osim još jednog saopštenja.
Najveći problem nije nedostatak pomoći, već manjak volje da se međunarodno pravo provede. Gaza ne gladuje jer nema hrane. Gladuje jer se ta hrana svjesno i sistemski blokira. UN-ove rezolucije koje su nekada služile kao osnov zaštite civila sada su pretvorene u birokratske papire koje niko ne poštuje, uključujući i same UN.
Nema više prostora za diplomatske igre. Svijet, a naročito Ujedinjene nacije, mora odgovoriti na pitanje: čemu služi sistem međunarodne zaštite ako ne može spriječiti smrt novorođenčadi od gladi?
Ako se ne reaguje sada, šta nas sprječava da zaključimo da je UN izgubio svoju svrhu u Gazi, kao što ju je izgubio u Ruandi, Srebrenici, Alepu?
Umjesto saopštenja i upozorenja, potrebne su konkretne akcije: humanitarni zračni most, koridori pod međunarodnom zaštitom, sankcije protiv onih koji sprječavaju dostavu pomoći, i krivična odgovornost za sistemsko izgladnjivanje civila.
Glad danas ubija više nego bombe. A šutnja onih koji bi trebali reagovati čini ih ne samo nesposobnim, već saučesnicima. (arz)