Ako nam je svima planetarno, pa i Tuzlacima, Covid-19 očigledno jednostrano objavio rat do djelimičnog generacijskog istrjebljenja, onda bi i sve konkretne mjere trebalo da slijede tu istu odsudnu i potencijalno fatalnu, ali spasonosnu (anti)matricu. Svakako da je ključna i kardinalna odgovornost personalno na izvršnoj vlasti, koja je, i formalno, gotovo preuzela i sve prerogative zakonodavne.
U tom smislu, a čini se da nema više ni vremena, može se s pravom konstatirati da je izvršna vlast u Tuzli, na čelu sa Gradonačelnikom, baveći se potpuno sporednim i efemernim stvarima “papirološko-deklarativne” prirode i priređivanjem politikantskih, i bukvalno, pozorišnih predstava na “daskama koje sada naše živote znače”, na putu da svojim nečinjenjem “izda” građane Tuzle.
Postoji hrpa diskriminirajućih detalja dotične isprazne kampanje bavljenja ničim, ali zakazivanje polukomičnih sjednica Gradskog vijeća, gdje se de facto proglašava vanredno, tj. “ratno” antipandemijsko stanje, na kojima ne prisustvuje Gradonačelnik, ravno je političkom suicidu, ako nije krajnje nepristojni i samoživi egoizam patološkog straha od i lične izloženosti aktuelnoj pošasti. Ispada da su svi ostali prisutni vijećnici, a ponajviše obični Tuzlaci, “potrošni materijal” neuporedivo manjeg značaja,
Aktuelna ratna situacija ne ogoljuje samo neophodnost pragmatičnih nekonzumerističkih prioriteta javnog djelovanja u interesu zajednice, ona razobličava i naše duše, naše najintimnije osobnosti izlažući ih na najdirektniji način sudu esencijalnih moralnih načela nesebičnosti, humanosti i univerzalnog kosmopolitizma, koji ne moraju biti limitirani nikakvim lokalističkim provincijaliziranim opterećenjima uskogrudosti.
Selimova svepolitička predratna i ratna Tuzla, a vjerujući sopstvenim očima i objektivnosti specifičnog altruističkog autsajderskog naučnog pogleda prof. I. Armakolasa, je apsolutni dokaz kontinuiteta postojanja ostvarljive mogućnosti humanističke političke pragmatičnosti, bez upotrebe “privlačne jednostavne ljepote brzih rješenja” nacionalističke radikalnosti, čak i u preteškim ratnim strahotama.
Ratni Gradonačelnik, tj. tadašnji predsjednik Skupštine opštine Tuzla, Selim Bešlagić, vjerovatno slijedeći neki svoj unutrašnji poriv i poziv savjesti, svojim djelovanjem izložio je direktno pogibelji svoj i život svoje porodice, uostalom, kao i svi njegovi saborci, uključujući i sve druge Tuzlake. I pored svega drugog, i bez primisli bilo kakve vrste patetike, to je bio i njegov “posao” u tim vremenima i jedini način da se svim raspoloživim sredstvima brane javni interesi, koji su tada bili naši goli životi. Bez takvog javno ličnog, jasnog i direktnog simbola riješenosti, teško da se ne bi ušlo u nepredvidljive i tragične sudbine značajnog broja sličnih lokalnih sredina širom BiH. A kada je trebalo, Selima je bilo svugdje po gradu, formalno i neformalno, od mnogobrojnih mjesnih zajednica, do ratnih bolnica, škola etc. Navodno, i u noćnim satima je dolazio u Bolnicu na Gradini, pretrpanu smrću, ranjenicima i po hodnicima, da samo “koju progovori” sa tuzlanskim medicinarima. Tako je bilo.
Sadašnji, slično okrutan, rat svim raspoloživim sredstvima sa, možda još opasnijim, sveprisutnim neprijateljem, poražavajuće nam je iznjedrio, gotovo, kukavičkog Gradonačelnika, koji sa svojom birokratskom svitom, svojim nedjelovanjem, opasno klizi prema svojevrsnoj “izdaji” svojih sugrađana. Sakriven u “mišjoj rupi” katakombi zgrade Gradske uprave, odbija čak i da se fizički pojavi na “ratnim” sjednicama Gradskog vijeća, šaljući nam povremeno virtualne carističke video i “papirne poslanice sa zakonskom snagom”, da bi nam dokazao svoju nemjerljivu brigu za naše zdravlje i već prazne novčanike. Hvala mu.
I nije to ono najvažnije: izgubljen je, ili nikad nije ni postojao – valjda je to pitanje kvaliteta lične osobnosti i shvatanja dužnosti – osjećaj i prisni, ljudski kontakt povjerenja i nade optimizma sa Tuzlakom, prvim među jednakima, baš kada je najpotrebnije u ovom sadašnjem ratu, čiji se kraj još ne nazire. Ostavio nas je na cjedilu, ili se to tako čini. Sve drugo je drugo.
Ili nas je svojedobno Selim razmazio. Srećom! (Piše: Derviš ČIČKO)
Mislim da se Selim ućutao, nije mi to jasno obzirom na sva dešavanja u gradu. Nije to baš OK, obzirom na popularnost koju ima, trebao bi da se oglasi. Jasmin je veoma agresivan, manipulativan, koristi svaku priliku da bude prisutan u javnosti, zajedno sa armijom botova, bez obzira na negativne kritike kojima je izložen. Ima iza sebe medije, portale, TV i radio. Građani nisu objektivno informisani ni zainteresovani,, i bojim se da nam dugo stanje u gradu ostane nepromijenjeno.
Dervise svaka ti je na mjestu hocemo selima al ne vjerujem da bi mogao i on popraviti učinjenu stetu Tuzli i tuzlacima
Jasmin i ako bude kandidat nece nikad bit izbran za Gradonacelnika Tuzle. Jasmin je proizvod SDP koji nezeli u vlast na visim nivoima, imaju po 5000 KM bez ikakve odgovornosti. Pocelo je rasulo u SDP, a i Selim je usao u godine.Ima Tuzla poznati i priznati kadrova. Trazite kadar ko zna upravljt svim resursima, odnosno covjeka koji poznaje dobro finansije, ali mora bit i dobar inzenjer kako mu nebi mogli poturat kukavicka jaja.
Ako vec poredimo dvojicu “prvih u Tuzlaka” ja bih izdvojio nesto drugo – policijski sat se puno bolje sprovodi i postuje za vrijeme trenutnog kijameta! A ako bih bas zelio ispasti pakash, rekao bih i ovo – da se bolje postivao policijski u Tuzli, da je Selim imao cvrscu ruku – a mogao je, sve ovlasti je posjedovao…..ne bi Tuzla umrla onog 25 maja !
Pričaš bez veze, jer u vrijeme koje navodiš nije bio na snazi policijski sat. Znam jer u to vrijeme je trajalo prvenstvo BiH u rukometu, u Mejdanu i svi smo krenuli poslije u grad
Senade, samo pokusaj zamisliti sta bi se desilo da je umjesto upozorenja – kojeg niko nije sljivio – izdata zabrana kretanja 25 maja 1995 ! Dosta vise o Selimu, taj se brinuo samo za svog debila sina i princezu, kcer !
Pa, u stvari, ideja poente je daleko od bilo koga personalno. Inače, sve bi bilo isuviše banalno.
Ma kako te nije sramota o kome Imamovic brine
Propadoše mu jezera ove sezone.
Cemu toliki zal za g. Selimom? On je stvorio JI – pisca u pokusaju i 1. Komunalca grada, aka Referent za citanhe i pokoje pisanhe posmrtnih govora 92 do 95.
Selim je dobrano unovcio i uhljebio familiju preko nasih ledja.
Sve je to isti kalup.
Nema potrebe žaliti za bilo čim ili bilo kim, posebno političarima, ako to nema neku “upotrebnu vrijednost” u aktuelnom životu. “Ratni Selim” je, svakako, apsolutno superioran u odnosu na, dobrano pogubljenog, mirnodopskog Imamovića i tu su poređenja potpuno neumjesna, bez obzira što ga je on “izmislio”. Radi se samo u zgodnom poređenju logike personalnog pristupa okruženju i ljudima. Naravno, sadašnji tuzlanski Gradonačelnik, koliko god se bilo ko trudio da stvari pozitivno objektivizira, potpuno je ekstremno samoufurano birokratiziran i otuđen od običnih, a i svih drugih, Tuzlaka i to već beskrajno dugo . Razlozi za to su puno duža priča.