Upravo imamo, napokon, bliski susret „treće vrste“ sa ozbiljnim i utemeljenim nagovještajem tuzlanske političke zaslužene bolje budućnosti. Omer Bešlagić alias Berbić potpuno je briljantan, karizmatičan, obrazovan i beskrajno pozitivno fokusiran mladi čovjek, neke potpuno nove političke intelektualnosti i ostvarenja novovremenskog obećavajućeg univerzuma normalne Tuzle i konsekventno BiH. Uostalom, to nam je, hvalim Te Bože, nedavno svima javno i obećao: “Biću predsjednik Bosne i Hercegovine.“ I tačka. Mora mu se vjerovati radi budućnosti ovog svijeta, a i šire.
Nakon gotovo četvrt vijeka glavinjanja i bauljanja politikantskim blatnjavim domaćim zoologijem beščašća, amoralnosti i bijede direktnih aktera zadatka ostvarenja javnog interesa svih nas, posebno na lokalnoj razini, pojavio se izuzetni dvadesetčetverogodišnjak, vrhunski obrazovan, neprikosnoveni erudita, egzemplarno elokventan, bistar i iznimno talentirani političar. Uostalom, to potvrđuju svi oni koji su imali priliku da svjedoče njegovim politički briljantnim oratorskim bravuroznim minijaturama: biseri žovijalne erudicije.
Zavidnu obrazovnu karijeru okrunio je naš Omer u Briselu, svršivši 2017.g., na tečnom engleskom, u rekordnom roku trogodišnje „bečelor“- obrazovanje na elitnom „Vesalius College“, osnovanom daleke 1987. godine i rangiranom na prestižno 18-to mjesto od ukupno 20 univeziteta u tom gradu, te na 55-to mjesto od ukupno 64 slične obrazovne državne institucije. Nije naodmet napomenuti da je dotična zahtjevna školska ustanova i na svjetski rangiranom sjajnom 12.276. mjestu izvrsnosti, što nije bila zapreka godišnje cijene školarine u iznosu od pišljivih 13.750 američkih dolara: znanje nikad nije skupo. Naprotiv.
Dakle, prethodno usrećivši svojim prisustvom talične Belgijance, naš Omer je od 2017.g. svečano u Tuzli i kako sam to voli reći: „Vratio sam se iz Brisela i svjesno ušao u ovu septičku jamu, mlad sam, mogu sanjati velike snove. Neću da šutim, rođen sam sa stavom“. Uz sve to, g. Omer je iz poznate „kameleonski“ poduzetničke obitelji, tako da je i sasvim logično da zagovara i “evropski model vođenja politike kao jedan kulturan model“ komuniciranja i ophođenja. U toj misiji zasigurno mu neće odmoći niti sopstveni zavidni status u neformalnoj elitističko-hermetičnoj ekipi prestižne tuzlanske novobogataške tzv. „zlatne mladeži“. Štaviše.
I bilo je sasvim izvjesno da će dotični belgijsko-tuzlanski odličnik poharati nedavne lokalne izbore u našem voljenom Gradu. Ali, teško da je bilo za očekivati da će spektakularno uspjeti da sa posljednjerangiranog mjesta, a po sopstvenoj želji, izborne stranačke liste, dođe do prvorangiranog, te tako slavodobitno bude proizveden u jednog od besmrtnih „poštovanih i cijenjenih vijećnika“ Tuzle. Usput, ostavljajući iza sebe krajnje zaprepaštene već dobrano etablirane i višekratno dokazane političke veličine i moralne vertikale, razine čak i univerzitetskih profesora i sl. Aferim momčino: budućnost odmah i sad.
Takođe, nije zgorega napomenuti da naš minuciozni Omer nije pseudoakademska nedozvana lafoanarhistička neznalica, kao njegov donedavni nesuđeni banjalučki „najbolji jaran“, nesvršeni student-po-četnik i njen taze gradonačelnik, koji je slavodobitno ustvrdio da je „obrazovni sistem njega napravio kretenom“. Ili ga je, u stvari, samo ostavio takvim. Naprotiv, Omer Bešlagić alias Berbić poručuje mladima, nažalost, za sada bez uspjeha, da se obrazuju, „znanje je moć“, te da „uđu u politiku, a ne u autobuse za Njemačku“. Prava novotitoistička parola sitnoburžoaskog zadaha, znakovite sugestivne snage optimizma svjetonazora vizure najnovijeg „Rolexa“.
Konačno, šlag na tortu iliti biber po pilavu, jeste i notorna činjenica da je delikatno genetska darvinistička predodređenost definitivno usmjerila i ustoličila na „put uspjeha bez povratka“ našeg ingenioznog mlađahnog sugrađanina: sin svog znamenitog biznis-oca „pozdrav čaršijo na sve četir’ strane“, ali i predominantno, unuk svog vanvremenskog djeda Selima B. Nenadmašni i vanvremenski No 1. i ovih dana svojim vanrednim političkim aktivizmom bez kraja i konca, rezolutno dokazuje i ličnim primjerom svoju zavidnu br(i)ljantnost.
Ali, ipak, narodski rečeno, Variatio Delectat. (Piše: Derviš ČIČKO)
Cicko. na ovom ti clanku svaka cast. U iznesene cinjevice nu sumnjam, iao mi tesko pada sto se tekstu spominje Beslagic u tom kontekstu. Sklon sam vjerovanju, da se on ipak nije toliko moralno i ljudski degradirao, da bi toliko i na na takav nacin podrzavao Omera. Pa makar mu i unuk bio. Titov unuk je 1978 godine sa mnom sluzio vojsku u Somboru kao obican vojnik. Bez cinova i bez privelegija.
Sto se tice Omerovih studija u Belgiji to su samo bacene pare i nedovrsen posao. Imati takvu sansu pa studirati na petorazrednom univerzitetu i jos ne postici akademsku titula magista nauka, dovoljno govori o kavom se kvalitetnom “kadru” radi. Za raliku od njega, mnoga nasa djeca koja su dosla iz rata kao izbjeglice, i to bez dobrostojecih roditelja i djedova, uspjela su zavrsiti u Nizozemskoj,Njemackoj, pa i u toj Belgiji, svjetske,sa respektom priznate fakultete. Znam ih mnoge i to govorim iz prve ruke. I sto je jos najljepse u tome, ostali su sasvim normali ljudi.
Od mene toliko za sada. POZDRAV.
Činjenice mogi biti i razočaravajuće, ali od njih ne treba očekivati da ostvare naše želje. A, i ne služe toj svrsi.
Sasvim dobar clanak sa jos boljom tematikom. Mislim da se pogotovo “mladim” aktererima lokalne tuzlanske scene treba posvetiti maksimalna medijska paznja i kritika, jer se tako bez obzira na njihove buduce rezultate politickog djelovanja u glavama publike/glasaca razvija demokratski stav i slika da u toj misterioznoj “politici” itekako sudjeluju i drugi subjekti osim vec svima poznatih velikih glavesina. Medijskim pokricem ovih subjekata od starta njihove politicke karijere lakse se i prirodnije dolazi do profilacije njih kao politicara, njihovog kvaliteta i mozda najbitnije njihovog stava prema poziciji koju upraznjavaju, tj. jesu li obicni stranacki/familijarni/interesni klimoglavci ili pravi politcki akteri.
Moja jedina licna zamjerka je ovaj dio koji se koncentrise na taj belgijski fakultet jer mislim da je suvisan. Berbic je u gradsko vijece izabran direktnim demokratskim putem u cemu njegovo fakultetsko obrazovanje nije nikakav faktor ili preduvjet.
Pozdrav.
Kao i sve dosad,nama izabiraju nove vladare(ili barem oni to zele),docim se nas nista ne pita.Niko ne pita ljude kakav zrak ,vodu ili hranu zele,samo im odrede,tako da njihov izbor ovog djecka nije slucajnost vec pravilo.Ovaj put cemo ga trpiti kratkotrajno.
Formalno obrazovanje jeste važan faktor, i nije nikakav bezuslovni preduvjet za bilo šta. Ali, određuje potencijalno sveukupni kapacitet osobe, čija se politička relevantnost definira konkretnim činjenjem.
Si fueris Rome … Romano vivito more….kad si u Rimu … radi sto i Rimljani rade … očevi i sinovi djedovi i unuci na promičbenim plakatima tijekom potonje predizborne utrke za gradsko poglavarstvo …. politika je najunosniji posao …. ako pratite trag novca stvari su sve jasnije…samozvani štovaoci onoga sto ne razumiju … bez znanja sumnjivo stečenog zvanja bez ikakve akademske intonacije ili osobne realiziranosti u gospodarskom,kulturnom,,obrazovnom,,zdravstvenom,naposlijetku i političkom ili bilo kojim drugom obliku koji bi opravdao njihov razlog za postojanje….obično razbiju sva ogledala na koja naiđu… da ne ostane ni pomen na ljepotu….Bravo za osvrt gospon Derviš!
Poštovani Derviše,
potpisujem.
Eh sad me interesuje, a vjerujem da su Vam podaci o imenovanom kao i namjere njegovog djeda bili poznati odavno,
zašto ovaj članak nije objavljen puno ranije?
Sa nesumnjivim zakašnjenjem, može izgledati kao sujetan i osvetnički!
Lp
Nije baš jasno kako prepoznati i unaprijed proglasiti neodgovarajućim nečije namjere, ipak, “događaji imaju konačnu riječ” i korektno je i ima smisla govoriti o konkretnim postupcima, i tek tada se može, a i ne mora, govoriti o tome ko je imao kakvu “namjeru” ili ne. Posebno u javnom životu koji se zove politikom. Svakako da su procjene svrsishodnosti političkih odluka i događanja koje proizvode, pitanje procjena “gledateljstva” i mora se prihvatiti legitimnim fakat nečije namjere da učestvuje u politici iz raznoraznih ličnih, privatnih ili kolektivnih interesa. I uvijek je korektivni faktor glasačko tijelo, što god mi mislili o njemu. Što se tiče “pisanja”, i ono može biti doživljeno od strane čitatelja na način koji se dotičnima čini logičnim i prihvatljivim, i to je svačije diskrecijsko pravo. U protivnom, ne bi ni bilo potrebe za pisanjem, nego bi se ispostavljale direktive i naredbe ili bi se “dolazilo po mišljenje”. Ipak, žao mi je ako nakon čitanja teksta bilo ko stekne utisak da se radi o liječenju “osvetničke sujete” ili nečeg sličnog, iako se, u načelu, ima pravo i na to. U suštini, takav dojam je pogrešan, pošto je moje aktivističko, direktno bavljenje politikom potpuno ideološko pitanje i, srećom, barem po mene, nema ničeg što se može povezati sa karijerističkom ambicioznošću: uostalom, jasno se zna se kako se to radi, ako to želite. To nije neka velika mudrost, niti pamet i primarno se tiče ličnog doživljaja podnošljivih granica moralnosti. U stvari, uvijek je fer prema sebi i drugima, probati konkretno ono o čemu pišete i što teoretizirate: stekne se najbolji uvid u suštinu, ako sebe ne doživljavate isuviše ozbiljno i ne fetišizirate sebe samog. Pozicija je dosta jednostavna i ležerna, a nema potrebe štedjeti bilo koga od javnih ličnosti koi imaju, ili će imati, uticaja na način trošenje javnog novca. I ništa više.
Problem i jeste u tome što ako nekoga kritikuješ zbog neracionalnog trošenja javnog novca, odmah ti se zakači etiketa osvetoljubivosti ili vraćanja duga zato “što ja nisam uspio”, bez obzira gdje i kada i s kim. Sve dok ne budemo vijećnike, političare, za(s)tupnike, načelnike i gradonačelnike, predsjednike države itd stalno rešetali zato što troše naš novac, a nema rezultata, što se bogate time što sjede na sjednicama i šute, što posežu za mitom i korupcijom i misle da im je to Bogom dano, nema govora o demokratizovanom drustvu. Uostalom, zašto se ne ugledamo na naprednije i bogate zemlje, one su sve razradile i moze im se. I kad tamo nekoga opauče zbog kupovine auta od 100.000 maraka ili eura, zašto to ne bismo mogli i mi kada nam iz očiju uzimaju milione. Umjesto toga, na*ebe onaj koji kritikuje, a svi se late u odbranu kriminalca i korupcionaša koji, i inače, kradu naše pare nizašto. Uostalom, da uzmemo “motku” i porazbijamo vozni park naših stranaka i državnih službi, pitali bi se dalje da li bi olako posezali za našim parama i trošili na svoju raskalašnost, udobnost, kao da su kraljevi ili sultani. Motka je iz raja izašla, ali je mi najčešće spominjemo kada su nestašna djeca u pitanju. Zašto ne i prema odrasloj djeci, sada đuturumima koji kradu iz oka?