Bosanski muslimani: Mir među svjetovima

Da bi se skromno i s poštovanjem progovorila koja riječ o raritenoj knjizi profesorice Melihe Terzić, “Album: Naslijeđe”, neophodno je tom prilikom preuzeti ozbiljnu odgovornost “deskripcijske” dosljednosti spram njene minuciozne cjelovitosti. Razlog je i sama opremljenost velikodušno poklonjene nam knjige na čitanje, a posebno njen sadržaj, samo naizgled jednoznačan i uniforman, a u stvari, sadržajno višeslojan , šire semantički delikatan, uz svoju istovremenu nesvakidašnju perfekcionističku jednostavnost.

Potrebno je odmah konstatirati da to nije običan rukopis i da je zasigurno daleko od grozničavog, srećom neuspjelog, nastojanja autorice da nesvakidašnju, vrlo intelektualno-intimnu i ličnu zbirku senzibilnih pjesama u prozi, zamaskira i prekrije čak i tehnikalijama njenog vrlo uopštenog i vjerovatno (ne)svjesno ciljanog hladno-arhivskog naslova.

“SRCE U KOME PREDE ČEŽNJA”

Sve ono što nas sačekuje „ između nagore otvorenih dlanova“, korica ove knjige, ponajprije je ostvarena atmosfera stišanosti, smirenosti i izmirenosti autorice „sa samom sobom, a time i cijelim svijetom“. Može se zaista reći da unutar ispisanih stranica svog sopstvenog književnog univerzuma, profesorica Terzić uistinu „sklanja svoj život“ u nastojanju da odbrani „srce u kome prede čežnja“, ali „čežnja kao privrženost istinskim vrijednostima“.

(Foto: Ilustracija, TL)

Baveći se bosansko-kontekstualnim etimonima od zvekira, bešike, sećije, rafe, preko sofre, demirlije, saza, šamije, kur'antasa, pa do teferiča, sijela, ploke i štrika, dočarava se, samo naizgled, melanholična atmosfera đerđef-veza uplakane Adem-kade i žala za prohujalim, nestalim vremenima. Međutim, to niukom slučaju nije osjećaj gubitničke, romantičarske uronjenosti u nedosanjanu prošlost, nego naprotiv, u pozadini je intelektualno i moralno-etički čvrst i jasan pouk i poruka o potrebi reinterpretacije sadržaja stvarnih potreba i pravih vrijednosti svijeta koji nas okružuje. Naravno da to može biti i vjera, ali samo kao dobrovoljni izbor pojedinca s ciljem ostvarivanja ideala moralnosti u tim okvirima.

Ova izuzetna knjiga se svojom formom i sadržajem eksplicitno tiče Bosanskih muslimana, Bošnjaka, ali svojim duhovnim kosmopolitizmom, emotivnom smirenošću, tolerancijom i odsustvom i naznaka bilo kakve isključivosti, indirektno ukazuje na „naše identitete koji se dopunjavaju i prepliću“.

“NASLIJEĐE” KOJE NIJE “ZAROBLJENOST PROŠLOŠĆU

Koliko god se činilo da knjiga pred nama i svojim naslovom „Album: Naslijeđe“ implicira bavljenje nekim arhaičnim, preživljenim temama i sadržajima, ona svojim delikatnim književnim tkanjem „između redova“ vrlo jasno i suštinski konzistentno objašnjava fenomen opstojnosti Bosanskih muslimana kao savremenog evropskog naroda.

U tom smislu, to je knjiga koja u najmanju ruku korenspondira i „razgovara“ sa svojim aktuelnim evropskim okruženjem, uzimajući za svoju krucijalnu poveznicu „naslijeđe“ koje nije „zarobljenost prošlošću“, nego „privrženost istinskim vrijednostima“.

Kontekstualno se iščitava da se to odnosi na univerzalne ljudske vrijednosti i slobode savremene civilizacije, u koju su organski i komplementarno inkorporirani i svi „oni koji znaju za svoje i vole svoje“, na što upućuje profesorica Terzić u svojoj posveti.

Također, teško je ne primijetiti da nenametljiva bravuroznost jednostavnosti stila i neporeciva objektivnost iznesenih sudova u knjizi u vezi sa ključnim odnosima „naslijeđa“ snošljivosti, tolerancije i ljubavi u porodici i širem okruženju, još više apostrofira činjenicu o neutemeljenosti postojanja vjerskog ekstremizma, ksenofobičnosti ili osvetoljubivosti Bosanskih muslimana.

GRANDIOZNOST ŠANDORA MARAIJA

U tom smislu, vrlo je intrigantno spominjanje ponovo „otkrivenog“ velikog mađarskog književnika Šandora Maraia na kraju ovog prozno-poetskog autorskog dragulja sa vrha erudicijske sehare autoričine. Čudan je to izlet u susret, ili povratak, piscu megaopusa, koji je prije nagoviještenog samoubistva u dalekoj Americi melanholično i fatalistički pisao: „Čekam poziv, ne požurujem ga, ali i ne odlažem.“

Također, gledajući ubijanje i deportacije mađarskih Jevreja, poručio je: „ Gospode, daj im snage da podnesu progone, mučenje i patnje. Daj im snage da budu jaki za ljudsku veličinu, za strpljenje, jer osveta će izroditi samo nove mržnje.“

Neizravno, knjiga profesorice Melihe Terzić „Album:Naslijeđe“, poučava i kroz misli grandioznog Šandora Maraia. U slobodnoj i aktuelnoj interpretaciji, to može biti i „Bosanski muslimani, mir među svjetovima“.

Možda je to jedna od direktno neizrečenih, ali univerzalnih poenti našeg isprepletenog bosanskog naslijeđa, zajedničkog života i preživljavanja.(“Tuzlalive”, 2015.)