U noći koja će ostati urezana u historiju novinarstva i savjesti čovječanstva, u ciljanim izraelskim napadima na novinarski šator ispred bolnice Al-Shifa u Gazi ugašen je život Anasa Al-Sharifa, dopisnika Al Jazeere, zajedno s njegovim kolegama Mohammedom Qreiqehom, Ibrahimom Zaherom i Mohammedom Noufalom. Bio je to napad koji nije bio slučajan, bio je to udar na samu srž slobodnog izvještavanja.
Anas Al-Sharif nije bio samo novinar. Bio je glas svog naroda, svjedok svakog ruševnog zida, svakog pogleda punog gladi, svakog vapaja majke koja traži dijete pod ruševinama. Rođen i odrastao u izbjegličkom kampu Jabalija, nosio je u sebi priču o palestinskoj borbi od prvog daha. I u trenucima kada je i sam bio pogođen ličnim gubicima i glađu, ostao je na prvoj liniji, ne sa oružjem, nego sa kamerom i riječju.
Njegova posljednja poruka, napisana 6. aprila ove godine, nije samo oproštaj. To je amanet. Anas nam je ostavio Palestinu na čuvanje, narod kojem su uskraćeni mir, djetinjstvo i pravo na život. Ostavio nam je obavezu da govorimo istinu, da ne dopustimo da nas ušutkaju granice ili strah, da budemo mostovi ka slobodi. Ostavio nam je i svoju porodicu, kćerku Sham, sina Salaha, majku i suprugu, u nasljeđe naše solidarnosti i brige.
Anas je znao da mu prijeti smrt. Znao je da njegov rad nosi cijenu. Ali nije odstupio. „Ako umrem, umirem čvrst u svojim principima“, napisao je. Ta rečenica nije samo izraz njegove lične hrabrosti, ona je test za sve nas. Jesmo li spremni braniti istinu kada ona postane opasna? Jesmo li spremni stati uz one koji govore, kada ih žele utišati?
Njegova krv prolivena na mjestu gdje su se novinari okupili da svijetu pokažu razmjere tragedije Gaze postaje svjetionik za one koji vjeruju u slobodno, odgovorno novinarstvo. U vremenu kada se istina pokušava ugušiti optužbama, propagandom i metcima, život i smrt Anasa Al-Sharifa podsjećaju nas na suštinu naše profesije: biti svjedok, prenijeti istinu, bez obzira na cijenu.
Ubijanjem Anasa nisu ubili njegov glas. On je sada naš. Na nama je da ga nosimo, da ga čuvamo od zaborava i da ga umnožimo dok ne probije sve zidove šutnje. Jer, kako je i sam napisao: „Ne zaboravite Gazu… i ne zaboravite mene u svojim iskrenim molitvama.”
(Amra Ribić Zabuš)