Storija o Osmanu Palošu: Dvadeset godina od smrti umjetnika “crno-bijele” bojišnice

U vjetrovitom Čikagu, 7. februara 2004. godine, preminuo je Osman Paloš, najpoznatiji tuzlanski i jedan od najboljih BH šahista. Danas se navršilo 20 godina od njegove prerane smrti (55) i u znak sjećanja na ovog umjetnika “crno-bijele” bojišnice, objavljujemo tekst novinara Miroslava Petrovića, urednika Monografije 90 godina RSD Sloboda.            

U historiji Tuzlanskog šahovskog kluba Sloboda Osman Paloš zauzima počasno mjesto. Nikada nije dohvatio velemajstorsku titulu, nekoliko puta malo je nedostajalo da uspije, ali se svi slažu: bio je najveći. Prvi je majstorski kandidat koji se u Tuzli okitio tom titulom, još 1971. godine. Pobjeđivao je na velikim turnirima u Plevenu, Đenovi, Istanbulu, Varšavi, Puli, Baden-Badenu…

Bio je sanjar, fantasta, jednostavno dječačka duša. Takav je ostao do samog kraja života. Stoički i dostojanstveno izdržao je posljednji udar sudbine. Zbog bolesti je, kao vojnik Armije BiH, 1993. godine, morao napustiti BiH. U Čikagu, 7. februara 2004. godine, kada je rak pluća neumitno gasio njegov život, rekao je: „Hajde da i ovo doživim“.

“Bio je vanseijski talenat”

Paloš je bio netipičan, i čovjek i šahista. Volio je putovanja, ponavljajući „da se sanja, da se sanja“. Bila je to njegova životna vodilja, uvijek u potrazi za nečim novim. Novim prostorima, ljudima. Ratna zbilja odvela ga je u Čikago. Njegov prijatelj i povremeno sekundant, nekada i sam šahista TŠK-a, majstorski kandidat Gordan Lešić, napisao je:

„Bio je vanserijski talenat. Sa više rada i discipline mogao je daleko dogurati. Često puta sam mu to napominjao, a on bi mi se nasmijao u lice i rekao: „Braco, ja volim poteze izvlačiti iz jaja“!

Protiv ruskog velemajstora Aleksandra Goldina, kasnije jednog od najboljih šahista SAD, vodio je 3:0. Raspamećivao ga je vukući poteze koji “ništa ne govore“.


(Velemajstor Ljubomir Ljubojević i internacionalni majstor Osman Paloš – Foto: Arhiva TL)

Bio je prvak Ilinoisa, nakon pobjeda protiv velikih Gureviča, Ipišina, Kudrina, Judašina… Nekom drugom prilikom, negdje 2002. godine, na turniru u Čikagu, gdje je nagrada bila 10.000 dolara, Paloš je tukao velemajstore Mihaila Gureviča i Vladimira Ipišina i pobijedio.

„Crnci su ga na rukama iznijeli iz sale. Obožavali su ga, jer se družio s njima i davao im je besplatne šahovske lekcije. Na žalost, Paloš je i u poodmakloj bolesti morao igrati šah, jer mu je to bio jedini izvor prihoda za život“, javio je prijateljima u Tuzli Gordan Lešić.

Povijesna pobjeda u Puli

Ove kratke storije iz Paloševog života samo upotpunjuju ram za sliku velikog šahiste i zanesenjaka. Pamti se njegova pobjeda 1986. godine na turniru Arena turista u Puli, gdje je iza sebe ostavio 10 velemajstora i pobijedio sa 10 poena iz 11 partija.

Genijalnost mu niko nije osporavao, i znatiželju, lucidnost, čak avanturizam. Samo da je bio disciplinovaniji, kažu mnogi. Da jeste, ko zna, možda to ne bi bio Osman Paloš, kakvog smo poznavali. Genijalac bez premca.

U njegovu čast, februara 2007. godine, održan je turnir TŠK “Slobode”, na kojem je, neka i to ostane zapisano, pobijedio Osmanov prijatelj i suparnik, Hamza Mujić, sa 6,5 poena iz sedam partija, ispred Šahbaza Nurkića sa 5,5 poena. (Miroslav Petrović, Monografija 90. godina RSD Sloboda)                                                             

(PS – Dok je živio u Tuzli, Paloš je za brojnih susreta i druženja s piscem ovih redova, znao kazati: “Moj prvi intervju objavljen je u zagrebačkim “Sportskim novostima”, a ti si ga uradio. Naslutio si da ću biti veliki igrač!” – Intervju je objavljen 1972. godine)