Uz odgovarajući stan, dobije se besplatno i pas pride, zbog boljeg i punijeg ugođaja dobrodošlice i “toplog doma”, jedna je od impresija koja govori o postignućima njemačkog socijalnog stanovanja.
Prepariran je, doduše, ali izgleda baš kao živ, tako da ga čovjek može premještati tamo-ovamo po svojoj želji, ne mora ga hraniti, šetati i td.
Laje, takođe, prema želji vlasnika, maše repom i miga. Jedino po pozivu neće da dođe sam: ništa nije savršeno. Ipak.
Kažu, da njemačke imigracione vlasti nakon dužeg vremenskog nadzora i pažljivog nadgledanja pridošlice-auslendera i napretka njegove razine asimilacijskog socijaliziranja sa lokalnom zajednicom, znaju odlučiti da dotičnom dodijele na skrb-povjerenja pravo, živo štene.
Podrazumijevajući prethodno uspješno savladan dril i položen ozbiljan ispit znanja i zrelosti za tako zahtjevan zadatak, uz dobivanje posebnog priznanja-diplome: “privremeno osposobljen za psećeg skrbnika treće klase”.
Naravno, može se tu i napredovati prema višim zahtjevnijim klasama, shodno iskazanom konkretnom pregalaštvu na psećem terenu.
To se zove “uređena zemlja”: nema šanse psu reć’ “mrš džukelo” ili sl., zagalamiti ili, ne daj Bože, pedagoški šutnuti neposlušnu kerinu.
Hapse odmah takve “neprilagođene” i prisilno isporučuju do granice naše domovine.
Tako pošten čovjek najbrže i najsigurnije dođe svojoj kući. Probano i “radi”. (Piše: Derviš ČIČKO)