Trenutni državni i politički vladari „mile, sure i žestoke“ nemaju nikakve šanse da je uruše. Veće sile i veće budale od vladajućih budala nisu uspjeli razoriti društvo i granice be-ha koje su najstarije u Evropi, odmah iza švicarskih. Ma kako se trudili! Kako uviđaju da rade uzaludan posao, vladari su krenuli da sami ruše državu koju su im građani dali da upravljaju!
Tako su, kvalifikovani trgovac metražnom robom, a potom mr. i dr. Denis Bećirović, član tročlanog šefa države, nekad ugledni prekršilac krivičnog zakona, a sada šef federalne policije, Ramo Isak, Benjamina Karić koja je svog partijskog druga unaprijedila zbog toga što je tukao vlastitu suprugu (neće valjda tuđu!), dakle, gradonačelnica Sarajeva et cetera, što bi rekao poznati naučni radnik Šiljo, organizovali i učestvovali u narodnim protestima protiv loše države kojom rukovode i od koje primaju ogromne plate za nerad!
I dok je kralj Ibi rekao: “Ovaj govnarski narod mi ne treba. Moram mijenjati narod“, naši vladari uzvikuju: “Ne valja nam ova država. Moramo mijenjati državu!“. Samo da im Svevišnji ispuni želju! Već dajem cijelu penziju za njiihove putne karte!
I kad se mislilo da je poznato ko je lud, a ko zbunjen, ispostavilo se da nije kraj predstave što se igrala povodom tragedije u Gradačcu gdje je afirmisani kriminalac ubio svoju nevjenčanu suprugu, dva muškarca i teško ranio još jednu osobu, i na kraju sebe. Detalje tragedije su poznati javnosti preminule nam zajedničke države. Međutim, dva detalja bodu u oči.
U prvom vidimo zahtjev ministra policije Tuzlanskog kantona, vjeroučitelja Hajrudina Mehanovića kojim od Tužilaštva Tuzlanskog kantona traži istragu o tome da li je neko u Policijskoj upravi Gradačca zatajio u sprečavanju tragedije koju taj lijepi grad ne pamti. Pa gospodine ministre, zar Vam nije poznato da u organizacionoj strukturi Ministarstva postoji i odjel unutrašnje kontrole? Zar oni nisu najpozvaniji da to učine?
Kad je riječ o lošem Tužilaštvu Tuzlanskog kantona, pa i ono je odgovorno za pogodovanje krimošima cijele regije, a i šire. Portparol te raštimovane družine, u kojoj pored kukolja ima i žita, saopćava, prilikom rečene tragedije, da je problem sa svjedočenjem u vezi porodičnog i drugog nasilja. “Neće žrtva nasilja da svjedoči i to je zakonska pogodnost za nasilnika!“, reče glasnogovornik.
Pa zar je svjedočenje žrtve jedini dokaz? Šta je sa rodbinom, komšijama, šta je sa poznanicima, šta je sa ljekarskim nalazima, šta je sa ispitivanjem nasilnika…? Šta je sa posebnim istražnim radnjama koje nisu primijenjene prema Nerminu Sulejmanoviću, osođivanom kriminalcu kojem su kroz prste gledali i lokalni policajci i tužioci? Zar prema takvim osobama ne treba primjenjivati PIR? Prema ponašanju tužilaštva u Tuzli, posebne istražne radnje se primjenjuju prema političkim protivnicima, prema nepoćudnim novinarima i medijima kao što je ovaj portal!
Zar slučajevi „15.maj“, Besim Duraković, Rudnik soli Tuzla, Edim Kadić i drugi nisu mlaćenje prazne slame! Zar lukavački GIKIL zbog svoje složenosti nije trebao PIR i nekog tužioca koji ima potrebno znanje? Zato je budžet Tuzlanskog kantona pod prijetnjom bankrota! Arbitraža u Beču se sprema!
Dakle, rečena vlast koja ruši samu sebe ima još dosta obožavalaca i talenata! (Piše: Ekrem AVDIĆ, društvenopolitički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
Ovaj društveno satirični tekst je vrhunski književno esejistički optikum koji samo može da nastane u autorizaciji vodećeg publiciste ovoga dijela Evrope gospodina Avdića. Referencijalna lista njegova stvaralštva rezultat je njegova bogatog humanističkog senzibiliteta koje je Avdić nadograđivao isključivo temeljem neprolaznih vrijednosti socijalne pravede i ljubavi prema domovini, a posebno svojim empatičnim i kompasijskim obzorom u neustrašivosti za interese Naroda i Zemlje kojoj pripada. Hoće li mu vjetrovi taštine ruralno zatrovanih bosanskih krajolika dozvoliti bar neki minimalistički prolazni ovozemaljski pijedestal.